nedjelja, 15. siječnja 2012.

Rosne doline mog djetinjstva

 
Rosne livade mog djetinjstva
i zelena proljetna, meka trava
leptiri što obnoć na cvijeće se sanjivo spuštaju
žamor vrabaca pod krovom stare kuće
u topla sparna podneva
i ko da bilo je jučer
kad sam mirisala plave jorgovane
noseći u sebi snove kao vjetra titraje

Na pragu dočekuje me sunce
kroz prozore izlomljene burom provirujem
otresem paučinu sa dovratka
i uđem u svoja sjećanja

Ispijam hladnu vodu iz zaraslog bunara
ko da sam djetinjstvo sa njom ispila
prebirući po uspomenama
oko mene se  prošlost stvara
u slikama
i tebe sam  majko vidjela


Kako sjediš na panju pod krošnjom starog hrasta
drijemajući na njega oslonjena
iznad tebe prhnula je lasta
dok si ti u snove svoje uronila
A otac se upravo vraća iz šume
noseći na šiblju nataknute gljive
evo nama skromne večere
u suton...slike budu tako žive


Ko da sam vrijeme prelomila
u djeliće
pa sad želim mozaik stvoriti
i nečujno vrata prošlosti
za sobom tiho zatvoriti

4 komentara:

  1. drago mi je da si se pomaknula sa webstlusa, još se uključi u blogersku zajednicu hrvatske, pozdrav Tonka

    OdgovoriIzbriši
  2. tonka.reci mi link gdje se mogu uključiti...

    OdgovoriIzbriši
  3. Prekrasni stihovi draga Emilija, a stihovi djetinjstva imaju svoju čar, ljepotu našeg daljnjeg življenja!
    Fiumanka

    OdgovoriIzbriši