Loading...

petak, 28. prosinca 2012.

Nevidljive strune



Dopre do mene zvuk nevidljivih struna
U me se pjesma nastani
Sa smiješkom me gleda sanjiva luna
I ptica promrzla na ogoljeloj grani

Kiša po prozoru kapljicama piše
Puteljke koje brišem rukom
Uspomena probuđena uz mene diše
Kao kapetan broda pred mirnom lukom

Rastvorena okna samoće
Vjetar mi  pozdrave šalje
Pjesma zrije kao zakašnjelo voće
Šapćući mi tiho… kreni dalje!

Titra božićna svijeća
Jaslice pored okićenog bora
Nabrat ću negdje zimskog cvijeća
Prošetat kraj hladnog mora

Zatvorit za sobom tiho ću vrata
Prateći nevidljive strune
Anđela sa krunom od zlata
Dok nebesa u mene se krune…

srijeda, 19. prosinca 2012.

Nevjesta vjetra

Ja sam nevjesta vjetra
lomim ogoljele grane
skrivam se u oku uragana
pjesma ptice u mene stane
hodam cestom ogrnuta lišćem
oblake razgrćem tmaste
uz ognjište nevoljnika se stišćem
po meni ožiljci.. zarasle kraste
razderane su haljine moje
osmijeh na licu nosim
tamo gdje umiru boje
drhtaj ljubavi prosim
sa ramena mog polijeću ptice
visoko u plave daljine
vjetru poznajem lice
skrivam se u njegove dubine
kad stane nasred čistine
i obgrli  zelene grane
i ostane zarobljeni šum
što godovima liječi rane
ja sam nevjesta vjetra
što cestom pustom korača
sama sa nemirima svojim
odjeke koraka vremenu vraća
rijetko se uspnem među zvijezde
 mašta su koraci moji
oluje u meni se gnijezde
uspomene sebi krojim
 gasim izgorjelu svijeću
na prozoru osamljenog doma
otkidam latice cvijeću
prijateljica sam  groma
napuhujem jedra tragaču
što nepoznate zemlje traži
raznosim trnje i draču
 sve klevete i sve laži
ponekad se iznenada smirim
kroz zavjese provirim
 i donesem ljubavi dašak
ja sam nevjesta vjetra
 lagana moja su krila
volim u san vam doći
utješit vas kao vjetrovita vila

petak, 7. prosinca 2012.

Pjesma bez zavičaja

Pjesma bez zavičaja
kao oblak ili ptice let
bez početka i kraja
pjesma koja grli svijet
kao ispružena ruka
 zagrljaj prisni ..znani
pjesma kao mirna luka
 pjev ptice na grani
koja se sama piše
na praznu stranicu
uz tebe da diše
brišući granicu
pjesma što teče
kao sanjiva modra rijeka
sa lađama što si sliče
i obalom što čeka
pjesma kao voda
namreškana…pitka
kao sloboda
jednostavna…čitka
ko drhtaj dva srca
urezana u koru drva
pjesma ko ljubav
nezaboravna… prva


 

Sanjar budan sanja..o pjesmi najljepšoj od sviju..koja će cijeli svijet da obuhvati..da ustrepta mu duša a onda da umre spokojno pod zvijezdama jedne ljetne tople večeri.. u sam rumeni suton i padne njegova zvijezda a dječak što je izašao u šetnju..usklikne:“ Vidi majčice jedna je zvijezda pala.. smijem li nešto poželjeti?“
 

Pjesma bez zavičaja
bez adrese
koja sjene spaja
i srce ti odnese
u nebo te vine
izvan svih okvira
pjesma što se pjeva
 i prosjak ju svira
za komad kruha
za vremena gluha
 u tišini zaječi
pjesma bez slova
 pjesma bez riječi
takvu da napiše
pjesnik sanja
 i u njoj zanjiše
mjesec povrh granja
a onda da usne
u vjetru se smiri
stihove da nose
u nebo… leptiri

četvrtak, 6. prosinca 2012.

Nije prošlo vrijeme vilenjaka

Nije prošlo vrijeme vilenjaka
samo se od nas skrivaju
tamo gdje ima još čistog zraka
na obroncima planina bivaju
a mi po velikim centrima
krpamo stvarima svoju dušu
pa se prenemažemo
ovo moram imati..
ovo nije in .. ovo neću
ne može se novcem
kupit vilenjake
oni prostranstvima
nevidljivim jezde
u nitima svjetlosti
iza svih sjena
vrte se njihova vretena
skriven ispod lišća
mali vilenjak spava
mi odrekli se snova
draža nam je java
ogrnuti plaštom samoće
lutamo po svijetu
zagrizli smo gorko voće
ne klanjamo se
ni prirodi ni cvijetu
a negdje teku bistre vode
u njima ogledaju se vrbe
uski je prolaz do slobode
nas vječito prsti svrbe
ugrabit sve što se može
nikad nam dosta nije
želje same se množe
vilenjak nam se podrugljivo smije
tamo gdje još nisu umrle bajke
sa bakljom plamenom čeka
kad odreknemo se potjere i hajke
ljubavna ponijet će nas rijeka
gdje lopoči cvatu
i blistaju sunčana jutra
  kraj gdje  je svakom ratu
 i čovjek se mijenja iznutra
nije prošlo vilenjaka vrijeme
tišina ih je u sebe skrila
na rubu raspjevane poeme
titraju njihova bijela krila

utorak, 4. prosinca 2012.

Ne možeš me strpat u kutiju od šibica



Ne možeš me strpat
 u kutiju šibica
dovesti u red
ja sam poput Sizifa
guram kamen uzbrdo
pratim mjesec blijed
ne možeš me
riječima ušutkati
ni reći
da poklonim se stadu
ja volim poljima lutati
sa Panom sjediti u hladu
sviralu o pojas djenuti
od ljepote se prenuti
ne možeš mi
pokazati zvijezde
I reći ,,eno
 tvoja je upravo pala
sa vjetrom
moje noge jezde
nebeska me vila
 oduvijek zvala
ne možeš me
 stvarnošću zarobiti
I reći od sanja
 živjet je teže
ja volim nepoznatim
broditi
u bijelim oblacima
 mi čežnje leže
 neka sam mala
 ispod neba
i neka mi ruka
ljubav prosi
 mjesto hljeba
 anđeo mi pjesmu
 na dlanu nosi
svakog sutona
 poput feniksa
iz pepela se dižem
letim visoko
ka nebu stižem
ne možeš
u krletku me stavit
podrezat moja krila
ptica mogu biti
il… šumska vila
ne možeš
 me ranit
riječima
ni mir
 mi uzeti
ljubav dok sijem
pred tobom
neću puzati
ne možeš me stavit
 u kutiju šibica
sa mnom mržnju paliti
ja sam  
  zalutali moreplovac
od ničega
zastavu ću skrojiti
  i otplovit sa vjetrom
punih jedara
prema plavoj pučini
dosta mi je tvojih igara
od mene ti odustani…


nedjelja, 2. prosinca 2012.

Na rijeci ispod duge

Sjest ću  u zelenu travu
kraj plave modre rijeke
sunce sjat će mi nad glavom
osluškivat ću daleke jeke
pronosit će lahor pjesmu
kroz polja i doline
i polijetat će ptica duše
visoko u plave visine
slavit ću život
u svakoj kapi rose
kroz ugaženu travu
krenut će mi noge bose
u sam suton
zagrlit ću rijeku
ponijet je na dlanu
 pustit stihove da teku
raduju se novom danu
u čamcu uspomena
pjesma i moja sjena
zagrljene kao druge
kroz  niti vremena
na rijeci ispod duge