svjetlost siđe na izmorenu planetu
a ljudi pognutih glava
sanjat stadoše o boljem svijetu
prospe se zlatna svjetlost
iz pehara anđela
razbistriše se mutne vode
vidjeh mnoštvo ljudi
kako putem zajedničkim hode
na nebu sjalo je mnoštvo zvijezda
spojene ruke
ptice radosno polijetale iz gnijezda
smiješila se djeca
lepršali plavi baloni
tuga prestala da jeca
zvono ljubavi stalo da zvoni
i nije bio san i nije bila java
nešto čudno između toga
prestala duša da spava
probuđena potražila Boga
i otvoriše se vrata na nebesima
zapuhaše vjetrovi silni
začuh glas neki umilni
Došlo novo je doba !
otvoriše se plavi svjetovi
u kojeg su misli polijetale
zamirisaše bijeli cvjetovi
šumom su vile šetale
na izvoru starac je stajao
smiješeć se u praliku
dan je beskrajan trajao
noć izgubila mračnu sliku
na obroncima planina
zagrljene zvijeri
vukovi u kolu
otvoriše se rajske dveri
Dušu svijeta ugledah golu
spletoše se snovi svih sanjara
u veliku titrajuću mrežu
I svijet je iznova stvarao
ljubavi zlatnu vriježu
zmaj vatre polomljenih krila
umirao je u zelenom grobu
svijet prepun leptira
rasipahu dobrotu mjesto zlobu
na raskršćima zatreperiše sjene
križevi polomljeni u tami
anđeli zagrljeni sa ljudima
svjetlost postaše sami
