Loading...

nedjelja, 19. svibnja 2013.

Metaformoza



Mala kap
na dlanu Stvoritelja
što na suncu sjaji
u tisuću boja
kad ljubav
me dotakne
tek onda
bivam svoja
kao jedro maslačka
što na povjetarcu leti
visoka na nebu tačka
kad oduprem se sjeti
kao plava zvijezda
u mirnoj noći
ptica kraj gnijezda
dok prate me dječje oči
kao najsjajnija duga
poslije duge kiše
i proljetna grana
što opojno zamiriše
kao jezero malo
u kom
se duša ogleda
tako mi je stalo
srce ljubav
da raspreda
dok prolaznici žure
list da budem
na zavojitoj stazi
jesen žuta
cvijet u vazi
kraljica od mašte
tkalja snova
pjesmarica
puna slova
budna luna
leptir na ruci
mali cvijet
ruka što grli
cijeli svijet

Predvorje neba


Kao slike prekrivena prašinom
u kutu osamljene sobe
tako se uspomene u me slažu
svečano… izvan poimanja
ovjenčani trenutci prošlosti
davanja i primanja
kao da sam odškrinula vrata
a iza nepomične stoje aveti
a meni nestaje posljednjeg daha
zveče mamuze prošlosti
blijede ruže i korice bez stranica
ima li negdje nevidljiva granica
koju valja prijeći
da se stigne u predvorja neba
ili za bol samo treba
pustit vrijeme da izliječi
ranjenu dušu
dok uspomene vreba
neznani slikari ispisali sudbine
ispod pokrova od stakla
čaša pelina što nikog ne mine
sjena što ovlaš me dotakla
snivajte spokojno moji preci
ja mjesto vas dižem zastave
sljedeći vam stope u mrkloj noći
neminovne su naše rastave
ljubav ostavlja tragove moći
iza pakla i iza raja
ureže malene brazde
na ruke i lica
a u suton polijeće
jato duša… jato ptica

Mogućnosti



A mogli bi putnici krenuti meni ususret
A moglo bi vrijeme na tren odahnuti i stati
Mogli bi se splesti putevi sanjara
Odsanjani snovi naći se zajedno na proplanku
Mogla bih rasprostrijeti haljine želja
Zarobit tuge u vrčeve od veselja
I uskliknuti jako da odnese me jeka
Mogla bih ići od čovjeka do čovjeka
Sa tišinom lijegati kao srna
Sa mjesecom putovat noćima
Mogla bih snagu naći baš u tvojim očima
Ruku ispružit u nepregledne daljine
Dotaći se Bože na trenutak tvoje visine
Samo da otvorim oči sanjive
Izvidam stope mi ranjive
Samo nebo mogla bih doseći
Jednim pokretom ruke
Kao rijeka koritom teći
Slapom hučiti…
Brodove nosit do luke
A mogli bi putnici meni krenut ususret
Zagrljaje tople oko svojih ramena
U svežanj vezati magle poput pramena
I bijele oblake sa jatima ptica
Osmijehe sa puno lica
Da mi je sa noći zanoćiti
I sa suncem zlato prosipati
Oranicama gdje žeteoci plodove beru
Mogla bih to sve…kad bi imala vjeru
Malenu kao makovo zrno
Stijene ogromne pomicati
Zvijeri iz brloga tjerati
Čak bih i smrt u stopu slijedila
Kad bi ljubavlju svijet pobijedila