Hrvatska Pjesnikinja Emilija Dević nije nepoznata našoj čitateljskoj publici. Objavljivala je svoje radove u vodećim hrvatskim portalima za poeziju od magicusa i webstilusa do očaravanja. U digitalnim knjigama u Zagrebu publicirala je tri zbirke poezije: Cuvari sna, Knjiga vječnosti i Putnik bez adrese. Nema nikakove sumnje da je riječ o značajnom pjesničkom prilogu naročite vrste koji bi mogao biti daleko veći da su prilike naših pjesnika i pjesnikinja u Hrvatskoj bolje.Ovako moramo biti zadovoljni da su ove tri zbirke poezije ugledale svjetlost dana mada nije bilo moguće i daleko više. Stoga se meni čini da bi Ministarstvo kulture Republike Hrvatske trebalo posebnu pažnju obratiti prema onim naši pjesnicima kojima imovne mogućnosti ne dozvoljavanju štampanje i objavljivanje svojih radova i u vidu skromne ali značajne potpore pomoći da literarni radovi izuzetne vrijednosti kod nas izađu na vidjelo dana. A da o financijskom nagrađivanju naših ponajboljih pjesnika niti ne govorim- nagrađivanju koje ne bi bilo u zavisnosti od prođe na tržištu kulturnih tvorevina nego iz našega osjećaja za duhovno dobro naroda kako bi se osvjedočili o istinskoj dimenziji najbolje hrvatske literature.
Zbirka poezije sa imenom Putnik bez adrese objavljena je prvi put prošle godine u digitalnim knjigama u Zagrebu i ova knjiga ima predgovor autorice koja zapisuje: ''mi smo putnici bez adrese jer rađamo se dolazeći sa zvijezda...a na kraju našega puta vraćamo se domu naših duša, negdje opet među zvijezde''. (str.5) Nema nikakove sumnje da je ovdje riječ o poimanju ljudskoga života kao jednoga puta u nepoznato, puta u kojima su ljudi kao kola koja lagano drndaju meandrima šumskih puteljaka i čini se onda da je svaki čovjek jedno takvo kolo ali da je put svima isti, bivanje i iščezavanje . I ako je sve unekoliko propadljivost ljudskoga života onda što je istinito i realno u našemu ljudskome svijetu boli , patnje i nadanja. Dolaženje i odlaženja našega života ne može biti rezultat jednoga ozbiljnoga sklopa u kojem izvornost života proizlazi iz karaktera našega biča. Samo ono što je supstancijalno može biti istinito. Sve ostalo jesu stvari ili prividi. Supstancija niti nestaje niti nastaje- ona je vremenski beskonačna. Ili vječna kako Emilija Dević razumijeva vrijeme , kao vječni lahor prolaznosti ili kao ''vjetar prolaznosti''(str.12): rađamo se među zvijezdama , odlazimo među zvijezdama i kao da je čovjek jedna beskonačna maloća spram beskonačnosti vremena i prostora, sati, godina, stoljeća. Odatle slijedi jedna fundamentalna naša nesigurnost u kozmosu u kojem mi plovimo u neizvijesnost i sve nam izmiće u bijegu bez kraja. Ovu silnu snagu realiteta imamo izraženu već kod najranijih starih atomista: spram ovog realiteta stoji jedno realno stanje čovjeka koji misli i osjeća kao što i spoznaje po analogiji s prirodnim predmetom za kojega kažemo da je privid ili onim bićem koje proizilazi iz kozmosa . I to je jedno ništeće proizilaženje gdje je čovjek u kozmosu izgubljen osjećajući njegove beskonačne moći : mogli bismo reći da je ovdje čovjek shvaće kao modus mišljenja. Konzekventno to ne znači ništa drugo nego da je ego našega mišljenja upravo mišljenjem depotenciran na stvar, odnosno na njegove relacije. Čovjek je dakle misleća stvar a sve stvari onda mogu biti modi cogitandi ili prividi. Da nije jedne tako fundamentalne odluke na život i iskušavanje života kroz najtemeljniju njegovu struktura kakva je ljubav. I ljubavi je ovdje dat kozmički zadatak: ''maleno zrnce zvjezdanoga praha, sjena će u meni ostati, malena pod nebom, u beskraju opstati'' (str.60). Ima mnogo optmizma u ovoj strofi -da se opstaje u beskraju, da se istrajava, da se izdržava. Filozofski gledano poruka Emilije Dević je neoubičajeno vrijedna i po toj poruci i tom optimizmu da se u beskraju opstaje njoj sigurno pripada posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj literaturi.
zlatan gavrilović kovač
