Loading...

utorak, 2. travnja 2013.

I dođu tako neki trenutci



I dođu tako neki trenutci
kao da duša nekoga čeka
uvuku se u srce umilni zvuci
poteče čežnja kao rijeka

zamirišu sjetom zelena polja
maslačci na vjetru polete
želiš postati bolja
nasmije se u tebi maleno dijete

skriven u granju vrabac zapjeva
cvrkutom što ti poruku nosi
po prozoru kiša pjeva
dušu ti ustreptalu u beskraj nosi

I dođu tako neki trenutci
mekani poput najmekše svile
kao da su te iznenada u noći
zlatom darivale potajno vile

Možda je...



možda je ne pisat
stihove sreća
ostavit magli
neobranjive granice
pustit da dogori
 požutjela svijeća
na rubu
 neispisane  stranice
 zavijorit zastavu
 izgubljenog grada
na vjetru
 između jave i sna

možda je ne pisat
 stihove pisat lijek
kad  se trpko
voće kuša
ili je ipak
neumitni bijeg
smirit se ne zna
 nespokojna duša
na dlanu Stvoritelja
prolaznosti prkosi
iz vrčeva zlatnih
anđeo milostivo
ljepotu rosi
a pjesnik izgubljen
pretače u riječi
ne.. ne može se
od dara
 nikud pobjeći
na pjesniku
 je da sanja
probdjevene noći
sjaj zvijezda
zaljubljene oči