nedjelja, 15. siječnja 2012.

Rosne doline mog djetinjstva

 
Rosne livade mog djetinjstva
i zelena proljetna, meka trava
leptiri što obnoć na cvijeće se sanjivo spuštaju
žamor vrabaca pod krovom stare kuće
u topla sparna podneva
i ko da bilo je jučer
kad sam mirisala plave jorgovane
noseći u sebi snove kao vjetra titraje

Na pragu dočekuje me sunce
kroz prozore izlomljene burom provirujem
otresem paučinu sa dovratka
i uđem u svoja sjećanja

Ispijam hladnu vodu iz zaraslog bunara
ko da sam djetinjstvo sa njom ispila
prebirući po uspomenama
oko mene se  prošlost stvara
u slikama
i tebe sam  majko vidjela


Kako sjediš na panju pod krošnjom starog hrasta
drijemajući na njega oslonjena
iznad tebe prhnula je lasta
dok si ti u snove svoje uronila
A otac se upravo vraća iz šume
noseći na šiblju nataknute gljive
evo nama skromne večere
u suton...slike budu tako žive


Ko da sam vrijeme prelomila
u djeliće
pa sad želim mozaik stvoriti
i nečujno vrata prošlosti
za sobom tiho zatvoriti

Zvjezdani sijači

 
Oni rasipaju zvijezde
nebeskom modrinom
kroz prostranstva jezde
ogrnuti tišinom

Poneku zvijezdu označe
i ona prema zemlji poleti
to duše nove zrače
da tijelo se prisjeti

Anđeli im daju krila
tanka, plava
dušama koje vila
ostavlja bez daha

Zvjezdani  ih sijači
u predjele vječnosti nose
ti nebeski letači
zapliću Berikinove kose

Čuvari sna

 

Negdje oko ponoći,
neka me je ruka takla
Jesu li to čuvari sna
ili je moja duša
predvorja vječnosti
na tren dotakla?
Koračala sam dugo
kroz predjele strane
dok su čuvari sna
bdjeli mi uz rame
Probuđena duša
sjala je u tami
donoseći mi svjetlost
kao da me mami
A kad joj priđoh u nadi
čuvari sna
na put mi stadoše
i rekoše grubo:
"To je carstvo naše
tebe čekaju zemaljski puti
Tvoja duša
predjele ove
može samo da nasluti
i o njima sanja
u svjetlost da uranja
sve dok se ne sjeti
početka i kraja
sve dok  se ne nađe
na vratima raja"