Da se pjesnici probude

Blijede sjene bez života
olovno vrijeme puno straha
gdje je nestala ljepota
stihova što ostavljahu nas bez daha
u nas zure sklepane riječi
zbrda zdola
frustracije to netko liječi
noseć dušu punu bola
i nisu krivi sijači
tog besplodnog sjemena
jer svi smo samo putnici
na izmaku vremena
virtuala nas u svoju  mrežu uplela
olovka nam tipkovnica sada
što sve podnijeti može
na kulama tog virtualnog grada
umrli pravi pjesnici
  maleni ispod zvijezda
sad nam lažnjaci
prodaju svoja kukavičja gnijezda
ali  oni su kratkog daha
istina se zatrt ne može
još u nama ima zvjezdanog praha
budući snovi u nama se množe
da  Ujević se probudi
umro bi od srama
Jesenjin bi skrato si muke
olovka bi im zadrhtala u ruci...

Zvjezdani pastiri

 
Blijeda luna nebom šeće
iza zavjesa san viri
noćni leptir na svjetiljku slijeće
zaspali su zvjezdani pastiri
raštrkala se jata zvijezda
po Berekinovoj kosi
negdje sja i moja zvijezda
čežnja me u visine nosi
vjetar mi stihove slaže
blijedu ogrlicu bez sjaja
srce mi pogreške važe
duša uranja do kraja
polegli svi su sanjari
jedino zaljubljeni
ljubav pretaču
noć sakrila u crni plašt
obličja stvari
kaplja krvi osušena na maču
 rane noćnih leptira
jutro  dočekati neće
prevrtljivo srce
vatra što izgara i peče...
zvjezdani pastiri
zaspali pred zoru
umorni od zvjezdanog sjaja
u beskrajnom moru
svemira bez početka i kraja..