Loading...

četvrtak, 27. lipnja 2013.

Misao anđela



Misao mi noćas zastala na rebrenicama prozora
Noć tkalja je mjesto mene pjesmu zapisala
Među teške kišne oblake i usnule ptice
Ucrtala i moje blijedo lice kroz probuđene sanje

Muklu su tukle ure sa staroga zvonika
Ponoć je dohitala u razderanoj haljini
Šum vjetra raspamećen lutao među krošnjama
A negdje daleko …sve dalje oglasila se sova

Okrugli mjesec nepomično je stajao ponad moga krova
Kao nijemi svjedok razbacanih po putu uspomena
Stihovi su klizili niz stepenice napuštene kuće
Kao beživotne sjene davnih predaka

Misao mi noćas zastala kao oteta sa usana naranča
Djeteta koje još  nije svijet upoznalo
Pa začuđeno pogledava oko sebe
Zaškripala su vrata  mog anđela čuvara
Što je umoran sjeo do mog uzglavlja

Napiši pjesmu što govori o nebesima
Ta dovoljno ti je biti sjenka među jednakima
Tako mi reče moj anđeo čuvar
Prije no što san uleti između mojih kapaka

Koraci kroz vrijeme


Iznad moje glave kristalni lusteri
Na meni haljine od brokata i zlata
Kraljica sam u svom dvorcu raspojasana
Što snove pretvara u zbilju
Samo jednim lakim dodirom svoje ruke

Prisjećam se svojih mnogih života
Kao što putnik otkida sa kofera naljepnice
Smješkajuć se pomalo tajanstveno
Jer on jedini znade otkud je upravo došao

Plamte u meni krajolici u sutonu
Zvonici prepuni čudnih ptica
Što polijeću niz krajobraze
Smiješi mi se lice djevojčice
Prepoznato i milo
Strankinji sa osmijehom djeteta

Jahači u oklopima rastjeruju konje
Niz zelene padine pokraj rijeke
A u meni odjekuju koraka jeke
I mirisi ruža tek ubranih
Ulaze mi u nosnice

Tamo i ovdje istovremeno
Raspolućena dva vremena
I sjena što mi sjeda na ramena
Teret ogromnih godina
Drevna sam kao što samo mogu biti
Kraljica zarobljena u kuli uspomena
Dok zastaje u hodu vrijeme
Otkinuto kao padajuća zvijezda
Što proleti na trenutak i zauvijek nestane…

Koraci kroz vrijeme što zastaju
Java i sjećanje ispremiješani
I maleni odbljesci na horizontu
Morat će bit dovoljni
Duši u protjecanju