Ne mogu uvijek pisati o mjesecu
Ni ogledati se u bistroj vodi
Kad mi čežnje uzde otmu
Moja duša nikuda ne
brodi
Smirim se u polju
šaša
Maslačak ponesem na dlanu
U visokoj travi
Ličim na slomljenu granu
Ne mogu uvijek pisati o zvijezdama
Kad nebo posivi
I sve se zamrači
A na ploči života
Zaigraju svoju igru
Neki crni jahači
Ne mogu uvijek pisati o vjetru
Kada oluje polome mi jedra
Tad se u kutak najtiši skrijem
Sanjajući vremena
vedra
Ne mogu uvijek o ljubavi pisat
Bol je mnoga mi proljeća dotakla
Ali zato mogu
Uvijek iznova
Gradit od mašte
Svoje kule od stakla
Ne mogu uvijek
Pisat o kiši
Kad suze pogled zasjene
Tad šutnjom se ogrnem
Dok uz mene staju sjene
Ne mogu uvijek pisat
O suncu
Kad naiđu hladni dani
I utihne pjev ptica
Ali mogu se uvijek
Sjetiti topline tvojih ruku
I tvoga nasmijanog lica
Ne mogu uvijek
Nizati stihove
Skupljati slova
Ali mogu sanjati
Uvijek
I buditi se iznova..
Kao putnik na peronu
Što susret sanja bliski
Ili kraljica na tronu
Nižem ogrlicu
Od sjajnih niski
I nije važno vrijeme
Ni ja nisam važna
Ne mogu uvijek
Biti jaka..snažna
Mjesečevo sam dijete
Sanjar zalutao u noći
Sa puno sjete
Gradim svoje moći
