Loading...

subota, 30. lipnja 2012.

Dotakni me stihom (in memoriam Miroslav Antić)

Dotakni me stihom
pjesnika
što sja među zvijezdama
nek  se  stihovi  u mene pretoče
da novi stih napišem
i sazrije u meni
pjesma kao voće
dotakni me stihom
da prolaznost preživim
da riječ mi daleka
u dušu uniđe
i da pronađem sebe
krhku i malu
sa dušom od vjetra
što zebe

na raskršću snova
svi smo isti
i brige koje mene more
davni je pjesnik
ucrtao u svoje slutnje
 svi smo kapi
koje čine more
i bole nas iste riječi… i šutnje

čarobna pjesma
pjesnika sa dušom
u meni
moje tihe čežnje
možda je to u mene pala
neka davna zvijezda
i zasjajila mi oči

dotakni me stihom
a onda zašuti
da podijelimo tišinu
jer sve neizrečeno
može da se nasluti
u stisku ruke
i pogledu…u daljinu
prašnjave ceste
obrisi u magli
a ponad njih… prekrasna duga
u vrtuljku života
spletena
 i nasmijana sreća
i teška kao breme… tuga

dotakni me stihom
besmrtne nek zazvone riječi
da uronim u ljepotu
i zanjišem se poput klasja
predam se..životu


srijeda, 27. lipnja 2012.

Pjesnik traži svoju zvijezdu

Pjesnik traži svoju zvijezdu
vrebaju ga  tamne sjene
raskršća i mnoštvo puta
pjesnik traži svoju zvijezdu
u nebesa često i sam zaluta

srebrne mu ljestve mjesec dariva
da se lakše uspne do visina
dok sanjari i dok sniva
vabi ga u zagrljaj od davnina

Pjesnik traži svoju zvijezdu
u mahovinu odnijela je vila
ili u nekom  visokom gnijezdu
vrana je potajice skrila

Noć mu zamke plete
mrtvih dotiču ga sjene
stihovi davnog poete
prepuni nemira i sjete

samoća do njega liježe
kao bliska neka druga
zapletenog u  kišne vriježe
pronaći će ga  sjajna duga

Pjesnik traži svoju zvijezdu
o njoj snatri budan
zora na prozor će mu doći
nasmijat će joj se sanjiv ..čudan

Pjesnik traži svoju zvijezdu
jednom će je naći
kad je u stihove splete
ljubav dugo će da zrači

subota, 23. lipnja 2012.

Kazaljke vremena

Kad pomaknem kazaljke vremena
iz prošlosti bol se pritajena javi
i prepuna teškog bremena
slike ..misli..u mojoj javi
vjetar  mi uniđe u dušu
i zalupi preda mnom
teška vrata
anđeo čuvar
do mene sjedne
u haljini od sunčevog zlata
svjetlost u oči mi uniđe
uspomene  izblijede
zalutam do staklenog grada
biseri snova
 otkotrljaju se pred moje noge
spremam ih u zakutke duše
znajuć da živjela sam živote mnoge

Kad pomaknem kazaljke vremena
zarobi me u mrežu trenutak
zamrznute bivaju slike
u tišini tad pronađem  kutak
i od  slova…riječi..sklapam oblike

Kad pomaknem kazaljke vremena

 tamne obgrle me sjene 
korake posve stišam
sve dok me zora ne prene

jahači noći kraj mene protutnje
sa ledenim svojim dahom
zateknu me nade i slutnje
a noćni me leptiri
zaspu svojim prahom
prije no što
kraj svjetiljke polome krila
iskoračujem u jutro
osjećaj
u meni neki
ljubav…kao svila

Oda svemira

U dubinama svemira
nevidljiva ruka melodiju sklada
kroz beskraj  pjesma ječi
tišinom zarobljene
dopiru do nas
 pojedine riječi
nebeska oda
ljepotom istkana
život svekoliki proslavlja
 svemirski ples
jata zvijezda
neumorne se planete vrte
mliječne naziru se staze
a mi maleni ispod  zvijezda
slutimo nevidljive granice i crte

Srebrnim ljestvama
mjesečina se na zemlju toči
iz beskraja nas prate
i čuvaju nečije davne oči
u dubinama svemira
titraju vječne strune
graditelja svjetova
miris opojni
rajskih cvjetova
razgali nam dušu
razgrne snove
kroz maglu i oblake
note… plove

vjetar ih donosi
na krilima ptica
osmjehnemo se
zaboravljenu suzu
otiremo sa lica

u  snena jutra
skrivena u rosi
oda  blista
kazaljke vremena
pomiče
vječnost … život lista

srijeda, 20. lipnja 2012.

Vidarica





Ne ostavljaš mi mnogo prostora
da sa tobom bivam
tek malen drhtaj tvoje duše
u njoj se sad skrivam
ako rastvoriš srce
bol ćeš tamo naći
a ja samo želim
u predjele ljubavi
sa tobom zaći
Ne ostavljaš mi mnogo mjesta
gdje te u tišini mogu naći
tebi su važnije iluzije svijeta
i odjeci prošlih tuga
a ja samo želim uz tebe biti
jedna sjajna na nebu duga
Ne želiš moj glas čuti
dok te grlim uvijek ispočetka
iako ti duša sluti
da oduvijek te nosi moja rijeka
Pehare pune rose
i smiraj sutona u kosi
miris vjetra prohujalih dana
ti ostaješ nesretna
vidarica svojih rana

Tebe su zavele krive staze
umorili te grubi ljudi
poslao sam anđele da na tebe paze
jednu pticu čežnje
da te jutrom budi
da bremenitu snovima
oluje te srca ne mogu zavesti
evo sad sa tobom stojim
na tvojoj životnoj cesti

I stope ti ucrtavam korak po korak
dok ti se duša ne izliječi
jer ti si vlastita vidarica
prečula si moje riječi


petak, 15. lipnja 2012.

U plavim dubinama..

U plave dubine
zaronit ću nemirnu dušu
otpustit jedra svoje lađe
nek  me oluje nose ..
 
kraj mene izranjat će dupini
na valovima nosit me struje
noćivat sa morskim zvijezdama
gdje glasovi ljudski ne dopiru
samo se pjev sirena čuje
u potopljenim brodovima
šaptat će mi sjene
 svoje neostvarene  živote
na morskoj pjeni
  rumena će zora da me prene
zadrhtat ću od ljepote

u plave dubine
zaronit ću cijela
u lepršavoj haljini od sjajnih kapi
dupini će me nestrpljivo zvati
ja ću kralju podmorja
ruku svoju dati
sagradit ćemo dvorac
od crvenih koralja
u njemu ću besmrtna sniti
kao morska zvijezda,, alga
 svejedno mi… što ću biti

Ne trebaju meni osmijesi ni priznanja

ne trebaju meni osmjesi i priznanja
tapšanja po ramenu
pustite me samo da u miru sanjam
i sagorim u ljepoti…  neugaslom plamenu
da me konji mašte među bijele oblake nose
od zvijezda da sjaj kradem
kiše jutarnje da lice mi orose
sa suzom u oku..  s vjetrom se prikradem
iza ugla provirim i pronađem u sebi dijete
što u vilenjake  još vjeruje i u bajke
pustite na miru nježnu dušu poete
ne dižite na nju potjere.. i hajke
nemiri i slutnje umore je često
pa budna noću uspomene lista
i traži pod suncem jedno tiho mjesto
sa zvijezdom padne.. na cvijetu zablista
ne trebaju meni osmjesi i priznanja
mene u daljinu  vabe ceste široke
 u mene se sanje kao ptice gnijezde
 rane po duši urezuju …brazde duboke
zauzdajem riječi…prebirem tuge
i putovanja sanjam
let sa svojim anđelom
tamo visoko…ponad najljepše  duge

Krošnja od svjetlosti

Moja je krošnja od svjetlosti
 i  u njoj  ptice noćivaju
tu odmor nađu
svi koji maštaju
svi koji snivaju
u nju sam utkala zvijezde
 simfoniju vjetra među grane splela
umorni putnici  tu okrepu nađu
 tu teče voda sa  bistrog vrela
moja je krošnja od svjetlosti
zarobljena u njoj snivam
oblake i ptice
lišćem snove  prekrivam
rosom umivam lice
na me slijeću leptiri
nektar slatki piju
vilenjak iz  krošnje viri
ljubavnici se smiju
 igraju razigrana djeca
a nesretna duša
tugu tu liječi…jeca
kad s večeri
mjesec utka srebro svoje
na mene padne zvijezda
dijete u meni
svija od stihova… mala gnijezda

Mjesto pod suncem





Kažu da svatko svoje mjesto pod suncem traži
i da nitko ne voli sjene u dolini
ali netko uvijek stoji nevidljiv na straži
da zapriječi put onima što penju se ka visini

kao da mjesta na vrhu za sve ne ima
kao da sunce sve jednako ne grije
i osmjehuje jednako se svima
netko uvijek određuje što se smije ili ne smije

maleni cvijetak drhti na vjetru jutra
povija se teška bagremova grana
a sanjari sanjaju svoje sutra
uvijek žedni,,,često zalutaju bez plana

u polja osame…u more tišine
među oštre planinske hridi
gordo ih taj netko gleda sa visine
i kad klonu,..glumi da ih ne vidi

zar je tako teško ispružit ruku
zar je teško osmijeh  malen dati
pomoć da svatko nađe svoju luku
gdje zvijezda njegova će sjati

kažu da svatko  svoje mjesto pod suncem ima
kad skine okove mržnje i straha
nosi ga ljubavi oseka i plima
I krila leptira puna zlatnog praha


petak, 8. lipnja 2012.

U noći kao što je ova


U noći kao što je ova
mjesečine bih se mogla napiti
i onda usnuti na proplanku
pod zvjezdanim nebom
u noći kao što je ova
prekrila bi se krilom anđela
pohodile bi me duše umrlih
šapćuć mi na uho svoje tajne
u noći kao što je ova
noćivala bih sa pticama
na procvalim granam trešanja
a vjetar bi se igrao mojom kosom
u noćima kao što je ova
poklonila bih ruke oblacima
dotičuć same zvijezde
 pustila bih snove
da prostranstvima plavim jezde—
probudila bi me rumena zora
na proplanku među travom
putovala bih tako cijele noći
spojena sa snom i javom




srijeda, 6. lipnja 2012.

Stihovi niz rijeku





Nije dovoljno nabaciti riječi
pridjeve… glagole i padeže
i to složit u retke
pa reći- evo pjesme!

nije dovoljno
sakupiti slova
i ispisat ih na list papira
pa reći-.evo stihova!

pjesma zrije danima
poput malog sjemena
kad dotakne te ljepota
zatreperi srce puno nemira


ljubav te ostavi bez daha
opije te riječ dobrote
u očima zasjaji
zrnce  ljepote


na dlan ti pjesma sleti
poput malenog leptira
krilima zamahne dva ..tri puta
spustiš je među travu
i dva suncokreta žuta

tu je pronađu mravi
među maslačke je nose
ka nebu poleti
kiše je orose

tek je tad zapišeš
osluškujuć jeku
sluteć je u daljini
puštaš stihove da teku


nedjelja, 3. lipnja 2012.

Kad se nasmije sunce

Kad se nasmije sunce
i probudi zaspale ptice
obasja doline i vrhunce
dotakne svako lice
mi  ..normalni
što zemljom hodamo
ljepotu upijamo svakog trena
sa nama sunce hodi
I svjetlost i sjena
a oni ..drukčiji
nijemi..slijepi…autistični
naši su anđeli sa jednim krilom
što čuvaju nas i uče
da živimo za danas
i zaboravimo jučer
oni gledaju srcem
u njima sunce noćiva
i ljubav ..sjaji  živa
nama pružaju ruke
 pomoć od nas traže
ali ja mislim ...
mi smo slijepi putnici
a oni su naše anđeoske straže
i kad potekne suza
iz njihovog dječjeg oka
to anđeo milost dijeli
sa neba se smiješi visoka
svi različiti na zemaljskoj stazi
svi jednako vrijedni
tko tu koga podučava i pazi?

Kad se nasmije sunce
nestaju sjene noći
i zvijezde na počinak krenu
zašto još uvijek mi ljudi
nosimo  sa sobom
tu svoju mračnu sjenu?
 sve želimo strpati u kutije
i okovati u lance svojih želja
zar sunce sve jednako ne grije
naše tuge i sva naša veselja?
oni su drukčiji…kažemo tiho
i odmahnemo rukom u neznanju
a svi smo tek jedna nit
u božanskom finom tkanju