srijeda, 30. siječnja 2013.

Ako je...

Ako je noć beskućnik
i kralj prosjaka
a luna lutalica svijeta
onda je dan svjetlost
 sunce vladar
leptir ukras cvijeta

ako su zvijezde
bezbrojne i daleke
a duga igra svjetla i sjene
onda je zemlja majka
sva bića njena djeca
sam život čudo

ako je vjetar skitnica
nevidljiv putnik
onda su ptice
nebeski letači
što spajaju obzore i vidike
a oblaci mokri nosači
vode života

ako je svemir prazan
i beskonačan
 u njemu se punina skriva
onda i mi smo vječni
u nama besmrtnost sniva


Treba biti dovoljno lud

Treba bit dovoljno lud
da se zajaši bijele oblake mašte
i ukroti nemirnu ćud
trljajući zvijezde da se lašte
treba bit izvan okvira
da se snove nepostojeće hvata
u mrežu mjesečevih niti
i stih novi odsvira
na harfi od sunčanog zlata
treba biti dovoljno lud
 da se s vjetrom sjećanja slaže
kad se provalije u tebe ruše
 i pustit anđele da traže
ljubav na dnu duše
lud treba biti
kad se sa sjenom
 svijetom luta
u svjetlost se skriti
otresajući sijedu vlas
sa svog kaputa
treba bit dovoljno lud
da se ususret strahu korača
zanemarujući sav trud
dok nam se korak
 na početak vraća
lud treba biti
dok ispiru ti čežnje kiše
i dok vrijeme iznova
tragove u pijesku briše

utorak, 22. siječnja 2013.

Novo doba

I otvoriše se vrata na nebesima
svjetlost  siđe na izmorenu planetu
 a ljudi pognutih glava
sanjat stadoše o boljem svijetu
prospe se zlatna svjetlost
iz pehara anđela
razbistriše se mutne vode
vidjeh mnoštvo ljudi
kako putem zajedničkim hode
 na nebu sjalo je mnoštvo zvijezda
spojene ruke
ptice radosno polijetale iz gnijezda
smiješila se djeca
lepršali plavi baloni
tuga prestala da jeca
zvono ljubavi stalo da zvoni
i nije bio san i nije bila java
nešto čudno između toga
prestala duša da spava
probuđena potražila Boga
i otvoriše se vrata na nebesima
zapuhaše vjetrovi silni
začuh glas neki umilni
Došlo novo je doba !

otvoriše se plavi svjetovi
u kojeg su misli polijetale
zamirisaše bijeli cvjetovi
šumom su vile šetale
na izvoru starac je stajao
smiješeć se u praliku
dan je beskrajan trajao
noć izgubila mračnu sliku

na obroncima planina
zagrljene zvijeri
vukovi u kolu
otvoriše se rajske dveri
Dušu svijeta ugledah golu

spletoše se snovi svih sanjara
u veliku titrajuću mrežu
I svijet je iznova stvarao
ljubavi  zlatnu vriježu

zmaj vatre  polomljenih krila
umirao je u zelenom grobu
svijet prepun leptira
rasipahu dobrotu mjesto zlobu

na raskršćima zatreperiše sjene
križevi polomljeni u tami
anđeli zagrljeni sa ljudima
svjetlost postaše sami

četvrtak, 17. siječnja 2013.

Bilo bi dobro da sam skitnica

Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda,koji vodi svakuda!"

M.Selimović

Bilo bi dobro da sam skitnica
I pustim da me vode
nepoznati puti
kroz širine i daljine
gdje se nespoznatljivo
 na svakom koraku sluti
da biram gdje ću stati
i dom sagraditi od pruća
kome ću osmijeh dati
za vremena vruća
u čiju ću hladovinu leći
 i zašutjeti
kad ponestane mi riječi
bilo bi dobro da sam skitnica
zahvalna za komad kruha
i za kap bistre vode
u ova vremena gluha
pronosit dah slobode
razumjeti govor ptica
sa vjetrom se družiti
i nasmiješena biti lica
kad me netko stane ružiti
bilo bi dobro da sam skitnica
cijeli svijet bi bio moj
ovako sam samo sitnica
zrnce prašine, čovječanstva broj
bilo bi dobro da sam skitnica
poznavala bih vile
sve doline i sve vrhunce
Znala bih gdje noć noćuje
I gdje stanuje toplo sunce
 ovako zarobljena između zidova
premećem strahove i sumnje
prepuna oštrih bridova
kao kocka što drugi kotrljaju
kako im se hoće
ah, što nisam skitnica
da uberem spoznaja
 oporo voće
na najvišoj grani
ionako kratak je život
svi snovi
unaprijed znani
a da sam skitnica
nosila bih nebo
kao baldahin nad glavom
 hodajući snena
snom i javom

utorak, 15. siječnja 2013.

Bijela svjetlost

Kad noć uzore brazdu između zvijezda
kud se sjene duša uspinju
vjetar  među borovima skrije note
a kiša opere prelistane stranice sjećanja
jedna će zloguka ptica smiriti krila
sastat će se duše predaka
i održati svoja vijećanja
u šumi, kraj debelog hrasta
blijede će ruke na mjesečini
ispružit osamljena vila
i pročitat između redaka
stihove osamljene pjesnikinje
spavat će zimskim snom začahureni leptiri
jedan će žuti list tiho sletjeti
na napušteno gnijezdo ptice
prije što san dozori
prislonit ću uz prozor svoje lice
namignuti mjesecu sanjaru
što se među sivim oblacima krije
upalit ću nespokoju titravu svijeću
 i prepustit miru da se u me slije
zanoćit će nebeski stražari
između vrata pakla i raja
i ocrtati dugu nevidljivu cestu
koja duše  od  beskraja odvaja
 na proplanak snova ću leći
poput plahe šutljive srne
izgubit ću slova i riječi
kad me noć u plašt crn ogrne
krenut ću i ja brazdom do zvijezda
sjenu sakrit sa dolaskom jutra
bijelu svjetlost prosuti u sutra


petak, 11. siječnja 2013.

Ogrnuta maramom sjećanja

Ogrnuta maramom sjećanja
kao ptica živim hraneći se zrncima sreće
slike davne  uokvirene mi se smiješe
postoje li na nebu naši anđeli
da nas u tužnim trenutcima tješe
ili smo to samo stali na rubu neba
želeći snove u javu pretočiti
i dok jahač crni na nas vreba
poletjeti bi htjeli
a krila ne smočiti
ogrnuta maramom sjećanja
dani se u vremenu nižu
uspomene se pretvaraju u svetinje
moje lice urezalo majčine bore
konjanici bijeli u osvit stižu
podno planina što sutonom gore
na proplanku želja zauzdavam kočije
i crtu podvlačim
neka ostane ono što bilo je prošlost
svjetlost vlastitu u okoliš zračim
ogrnuta maramom sjećanja
palim na odrima žute svijeće
 a bijela ptica duše
 oslobođena nebesima polijeće
uspomene stale u kutiju od kartona
skidam poklopac sa oltara
meškoljim se kraj svog trona
u pepeo i zaborav da li to srce izgara?

srijeda, 9. siječnja 2013.

Mjesečevo dijete



Ne mogu uvijek pisati o mjesecu
Ni ogledati se u bistroj vodi
Kad mi čežnje uzde otmu
 Moja duša nikuda ne brodi
Smirim se  u polju šaša
Maslačak ponesem na dlanu
U visokoj travi
Ličim na slomljenu granu
Ne mogu uvijek pisati o zvijezdama
 Kad  nebo posivi
I sve se zamrači
A na ploči života
Zaigraju svoju igru
Neki crni jahači
Ne mogu uvijek pisati o vjetru
Kada oluje polome mi jedra
Tad se u kutak najtiši skrijem
Sanjajući  vremena  vedra
Ne mogu uvijek o ljubavi pisat
Bol je mnoga mi proljeća dotakla
Ali zato mogu
Uvijek iznova
Gradit od mašte
Svoje kule od stakla
Ne mogu uvijek
Pisat o kiši
Kad suze pogled zasjene
Tad šutnjom se ogrnem
Dok uz mene staju sjene
Ne mogu uvijek pisat
O suncu
Kad naiđu hladni dani
I utihne pjev ptica
Ali mogu se uvijek
Sjetiti topline tvojih ruku
I tvoga nasmijanog lica
Ne mogu uvijek
Nizati stihove
 Skupljati slova
Ali mogu sanjati
Uvijek
I buditi se iznova..
Kao putnik na peronu
Što susret sanja bliski
Ili kraljica na tronu
Nižem ogrlicu
Od sjajnih niski
I nije važno vrijeme
 Ni ja nisam važna
Ne mogu uvijek
Biti jaka..snažna
Mjesečevo sam dijete
Sanjar zalutao u noći
Sa puno sjete
Gradim svoje moći

Knjiga od snova



Knjiga od snova
leptiri
 putnici kroz vrijeme
 i mnogo …mnogo slova
rasuto cvjetno sjeme
vjetar što lista
mašte stranice
suza što blista
zamagljuje granice
sjećanje urezano
knjiga ukoričena
 u bolu izrasla
ljepota ushićena
sa sutonom zgasla
okrajak neba
plavetnilo vode
malo treba
da vrate se rode
knjiga od snova
misli kud jezde
u kući bez krova
sjaje… zvijezde
skrovita jutra
sunčeva lađa
rađanje sutra
sjenovita krila
onkraj vida
anđela treptaj
knjiga od snova
vječnosti jecaj

četvrtak, 3. siječnja 2013.

Na tavanu svoje duše



Na tavanu svoje duše
 skrivam lutkicu zelenih očiju
dva ,, tri plava balona
bijeli oblak što kišom miriše
izgubljena Djeda Mraza zvona
i kap suze kao kap kiše
 jednu okruglu loptu
mjehuriće sapunice
sliku moje bake
čarape zaigrane curice
na tavanu svoje duše
skrivam patuljke
Snjeguljicu i čarobni dvorac
ogledalo u kojem se Narcis ogleda
i ponosnu kraljicu od leda
dječje klikere  sa prašnjave ceste
osmijeh zaljubljena dječaka
pijetlove crvene kreste
tešku torbu odličnog đaka
poljubac nasmijane majke
 u sumrak prekinutu igru
 šarene slikovnice i bajke
i jednu razigranu čigru
na tavan svoje duše
ponekad zalutam
 sa klaunima se smijem
Sa oblacima otplutam
  onda se skrijem
u najtamnijem kutku
 slatko se nasmijem
 svom zaboravljenom lutku
 prozore otvorim
sunce da uniđe
štapićem zamahnem
da sve…bude… kao prije