Loading...

subota, 14. siječnja 2012.

Što ostaje ako se cijelo srce razdaje

 
Što ostaje ako se cijelo srce razdaje
Cjelove duše i samoću misli
Tišina u nama još traje
Strahovi nisu među zidove nas stisli
Titraju trenutci..prelamaju se zore
I teče kroz nas ljubav kao more
Što ostaje ako ostavimo sumnje
Da besplodne u prikrajku duše leže
I osvijetlimo svoje slutnje
Nade što od nas bježe
Hoćemo li na raskršću želja stati
Prigrliti ljubav kao svemirsko počelo
Ruku svome anđelu dati
I podariti srce svoje cijelo
Kad vjetrovi nas u kutu pronađu
Drhtave i slabe
Hoćemo li uputiti svoju lađu
Prema valovima što život od nas grabe
Ili ćemo u tišini kraj ogništa srca leći
Nijemi.. bez nadanja.. bez riječi
Nikom se ne daje više no što podnijeti može
 Sve smo si puteve odabrali sami
Snovi se naši u nama množe
Križevi nam svijetle u tami

Prepoznavanje

 

Ćutiš li moju čežnju
ti prijatelju mog životnog puta
zaboravili smo sve što smo znali
pa u snu nekom živimo
od života do života duša nam luta
pri rođenju sjećanje nam ukrali
zadaću odrađujemo iznova
u mreži rasplinutih snova
 
 Znaš li moj životni druže
da sreli smo se odavno
gdje raste i trnje i ruže
a oko nas ptice sudbine
neprestano kruže

Slobodna volja veliš
svatko sudbinu bira
ali ja još uvijek
sljepljujem svoja pokidana krila
dozivaju me iz daljine slutnje
pregažena stoljeća oko mene plaze
zato sam puna šutnje
Iako koraci mi sa tvojima gaze
 
 grliš me u tišini
zagrljaj prisni...znani
onda me u rosna jutra vodiš
suze ostavljaš po strani
a ja nosim u sebi tisuću pitanja
sa zvijezde sam potekla
ne gledaj moja saplitanja
tvoja suza mene je opekla
ćutiš li moju čežnju
Iza zavjesa opsjena što diše
otkucajima naših srca
 stihove ove
o tebi i meni...piše..
 
 sakupila sam raznobojne bisere
kroz stoljeća mnoga
uvijek tražeći sebe
uvijek tražeći tebe
u osmijehu Boga
grlio si me bezbroj puta
nekad bio mi brat.. majka... dijete
otresao sijedu vlas sa mog kaputa
ispraćao me sa puno sjete
snove smo mnoge zajedno odsanjali
 mnoge  nanizane živote
ali još uvijek dosta mi nije
tvojega srca dobrote
 
Kad sretnemo se opet
ružu žutu u zapučak stavi
možda ona stanice preživi
maslačak..zelenu travku
u krajolik sivi
zagrli me u vjetrovitim noćima
jer naše se duše neprestano sreću
prepoznavajuć se u očima

Bez naslova ili drukčijI Božić

Među lišćem staza mokra od kiše
ispod grane skrilo se gnijezdo ptice
bijeli oblak nebom put svoj piše
mjesečevo blijedo lice
zimsko jutro
na vjetru drhti ogoljena grana
ruža u vrtu  sama
na žicu sletjela je vrana
na prozoru okićeno drvce
božićna zvijezda
prosjak ulicom prosi
osmijeh...ispružena ruka
suza na licu
sjećanje  urezalo bore
a tamo u daljini
planine rumenilom  gore
stisak ruke
Sretan Božić
ispaćena zemljo
radnici na ulici bez plaće
sirotinja bez krova
dijete u naručju plače
roditelji bez snova
starica  na cesti
ugasli pogled u daljinu 
može li se ljubav sresti?
oduprijeti se sjeti?
Badnje jutro
sa crkve zvuk zvona
razbija tišinu
neki drugi ljudi
u bundama sakrili dušu
ne želeć srce da ogole
a suze djeteta u štali
odavno ih ne bole...
Njima su važniji puni stolovi
pokloni bez mjere
prazna im duša
bez zrnca vjere
još se osmjehuju
zagrljaje lažne dijele
ma kome se oni
 osim sebi vesele?
Badnje jutro
sunce iza oblaka viri
skrila se u srce tuga
čak je i svoje boje
od srama sakrila duga

Princeza svjetlosti

 
Podigla si visoke ograde oko svog doma
vrata si teškim zasunima zatvorila
u podrum se se sakrila od oluja i groma
sa ljudima si grubim riječima progovorila
sagradila si svoj svijet u koji su rijetki navraćali
jer kroz prozore sunce nije dopiralo
za pomoć nevoljnici ti se nisu obraćali
tvoje srce je sebi samo društvo biralo
onda si se osjetila sama i nevoljena
i sve tvoje iluzije su napukle po šavovima
 ostala si na stablu života grana ogoljena
jer najbliže prijatelje predala si lavovima
glavu si oholo uzdigla..misleći da si bolja
mjesto cvijeća oko kuće niknula ti drača
iako si znala da sve je Božja volja
I da ne možeš ništa stvorit na temeljima
tuđeg bola i i tuđeg plača
anđele si iz predvorja duše otjerala
prepustila si kormilo sjenama noći
magla se tvojim putevima sterala
mržnja je rasla kroz tvoje oči
zavist i ljubomora u grlu te gušila
a onda si se i sama srušila
ljubav je niz obronke duše potekla

Nisi me otprve prepoznala
jer odjenuo sam odjeću siromaha
I pokucao na tvoja vrata
srušio  lažnog  doma temelje
skinuo lokote straha
kao vjetar unišao ti u dušu
i ostavio te bez daha
Sad  srećeš anđele u svakom biću
Ljubav ti je srce dotakla
Približio sam se tvome žiću
Slomio se tvoj dvorac od stakla
Princeza si moje svjetlosti
stekla si božanske moći
dugo sam u tišini čekao
da zasjam ljubav kroz tvoje oči