Loading...

subota, 14. rujna 2013.

Šetači snova




Kad noć zanoći na puteljcima
a mjesec iza oblaka zađe
šetači snova pripeme vesla
urone u zvjezdano more
svoje plave lađe
putnike k sebi zovu
sanjare blijedih lica
tad se oglasi
nespokoja nemirna ptica

zgasne krijesnica u travi
vile spletu bujne kose
ćuk se pritajeni javi
zadrhti mala kap rose

na prozor samoća legla
podbočivši rukama lice
dok kiša.meteora
. il..jato zvijezda
iznad osamljenog bora
poleglo ...nasred gnijezda !

šetači snova ulaznice dijele
za daleka putovanja
za malo novca
pregršt dobiješ sanja...

ljestve anđela
što dodiruju nebesa
važno je da putnik budeš
sa bezbroj adresa

što čuđenje nosi
u srcu ko malo dijete
i uspomenu pokoju
u očima trag ...sjete

srijeda, 10. srpnja 2013.

U laticama ruža

U laticama ruža
skrivam pjesmu
osule se vjetrom
 raznesene
na obali
caruju sjene
toplo sunce
 rastjeruje leptire
mokar ručnik na ležaljci
inicijali  izgubljenih slova
u pijesku odbačena ruža
ribar u mrežu snova
hvata zalutalu ribu
množe se zrnca pijeska
rijetki biser
u laticama ruže
 uvenuo stih
 moj korak tih
odložen u sjećanja

srijeda, 3. srpnja 2013.

Zovem se Ljubav





Svugdje me ima
sa nebom se plavim
rosom rosim
znaju me ptice
jutrom se javim
vjetrom milujem ti lice
skrivam se u cvijetu
u zrelom klasu
u jedrini voća
hodam po svijetu
ne dotiče me
ljudska zloća
u smiraju dana
sa suncem tonem
uđem ti u san
u liku anđela
pa ti snove
 rasprostrem
kao šarene mreže
zovem se Ljubav
misli ti uvijek
k meni bježe

raspirujem vatru
u dušama snenim
ponekad se od stida
sa tobom crvenim
grlim ljude
sjajim u očima
 zovem se Ljubav
što u tebi počiva

četvrtak, 27. lipnja 2013.

Misao anđela



Misao mi noćas zastala na rebrenicama prozora
Noć tkalja je mjesto mene pjesmu zapisala
Među teške kišne oblake i usnule ptice
Ucrtala i moje blijedo lice kroz probuđene sanje

Muklu su tukle ure sa staroga zvonika
Ponoć je dohitala u razderanoj haljini
Šum vjetra raspamećen lutao među krošnjama
A negdje daleko …sve dalje oglasila se sova

Okrugli mjesec nepomično je stajao ponad moga krova
Kao nijemi svjedok razbacanih po putu uspomena
Stihovi su klizili niz stepenice napuštene kuće
Kao beživotne sjene davnih predaka

Misao mi noćas zastala kao oteta sa usana naranča
Djeteta koje još  nije svijet upoznalo
Pa začuđeno pogledava oko sebe
Zaškripala su vrata  mog anđela čuvara
Što je umoran sjeo do mog uzglavlja

Napiši pjesmu što govori o nebesima
Ta dovoljno ti je biti sjenka među jednakima
Tako mi reče moj anđeo čuvar
Prije no što san uleti između mojih kapaka

Koraci kroz vrijeme


Iznad moje glave kristalni lusteri
Na meni haljine od brokata i zlata
Kraljica sam u svom dvorcu raspojasana
Što snove pretvara u zbilju
Samo jednim lakim dodirom svoje ruke

Prisjećam se svojih mnogih života
Kao što putnik otkida sa kofera naljepnice
Smješkajuć se pomalo tajanstveno
Jer on jedini znade otkud je upravo došao

Plamte u meni krajolici u sutonu
Zvonici prepuni čudnih ptica
Što polijeću niz krajobraze
Smiješi mi se lice djevojčice
Prepoznato i milo
Strankinji sa osmijehom djeteta

Jahači u oklopima rastjeruju konje
Niz zelene padine pokraj rijeke
A u meni odjekuju koraka jeke
I mirisi ruža tek ubranih
Ulaze mi u nosnice

Tamo i ovdje istovremeno
Raspolućena dva vremena
I sjena što mi sjeda na ramena
Teret ogromnih godina
Drevna sam kao što samo mogu biti
Kraljica zarobljena u kuli uspomena
Dok zastaje u hodu vrijeme
Otkinuto kao padajuća zvijezda
Što proleti na trenutak i zauvijek nestane…

Koraci kroz vrijeme što zastaju
Java i sjećanje ispremiješani
I maleni odbljesci na horizontu
Morat će bit dovoljni
Duši u protjecanju

ponedjeljak, 24. lipnja 2013.

Stari Bogovi priznali poraz

Stari Bogovi priznaju poraz
pred novim bogovima novca
Artemida boginja lova pogubila strijele
u  šumama zatrpanim smećem
jezerske Vile odumiru na obalama
mutnih prljavih voda
a Pan žalostan sjedi pod hrastom
i njegova svirala muklo ječi nad dolinama
u smogu velikih gradova
kuje svoje oružje bog rata Ares
Amor  po parku lovi izgubljene poglede
Edip je zagrlio majku
Narcis zaljubljeno šeće sa svojom slikom
uramljenom u okvir sebičnosti
stari Bogovi priznaju poraz
Afrodita uzdiše pod teretom lažne ljubavi
Vrag je ispremiješao skale vrijednosti
I Demoni se slatko smiju
Patuljci se kriju
pod stogovima izgorjele trave
još jedino slave preostale ptice
cvrkutom svojim traže žice
da sačuvaju svoje melodije
leptiri izgubili boje
bijeli kao duhovi lete
još samo srce poete
 vjeruje u čudo
stari Bogovi su priznali poraz
Na dalekom Olimpu
utonuli u drevni san
Strpljivo čekaju povratak
Feniksa drevne ptice
što spalit će svijet
i iz pepela porodit novi
ostaju samo snovi
na dnu Pandorine kutije
i anđeo što uporno pruža
posljednji ključ
 vrata vječnosti

Tražim riječ


Otkad znam za sebe
tražim tu jednu riječ
beskrajno da opišem
ali uvijek mi izmiče
 i na korak je ispred mene

a glas Graditelja Svjetova
razmiče zavjese pred mojim očima
šapuće tiho mojoj duši:
Osvrni se malo oko sebe!

sjena mi broji korake
vaga uspomena zemlju je dotakla
pa skupljam odjeke i svitanja
u zlatnu maramu želja
vječito na putu!

otkad znam za sebe
uranjala sam srce u nedokučivo
tražila u pogledima
presliku svoje duše
i uvijek ostajala razočarana

sad puštam da vjetar
mjesto mene  raspreda stihove
među bijelim oblacima
ta jedan je život premalo

da opišem svu tu ljepotu!

otkad znam za sebe
pratila sam tuđe korake
kroz drevne hodnike vremena
i vidjela sanjare sklopljenih očiju
što kao slijepci dohvaćaju
rub haljine anđela
ostavljajuć svoje stope
među zrncima pijeska
u pustinji što zove se nadanje

nemoć čovjeka pred svemirom
što pleše kao neumorna plesačica
i mala riječ zarobljena na usnama
što se u ogledalu jezera odražava
ne dotičući potonule zvijezde!

nedjelja, 16. lipnja 2013.

Mala nepravilnost u sazvježđu Riba




Mala nepravilnost u sazvježđu Riba
i nedjelja daleke neke godine
rođeno je dijete sa snom u zelenim očima

Nisu mu došli mudraci donijeti poklone
niti su ga vile nejakog pohodile
ali nasmiješila su se tri anđela
pod niskim stropom zajedničke sobice
i dijete se shvaćajući nasmiješilo njima

Stari je astrolog istresao kamenčiće
i prostro putem ruže sa mnogo trnova
i nasmijana djevojčica puna ideala
što su se raspršili kroz teret godina
kao raznobojni klikeri na prašnjavoj cesti

Odrasla već žena nije se dala smesti
već je sa vjetrom dvorce muza pohodila
da šapnu joj bit njenoga rođenja

mala nepravilnost u sazvježđu Riba
nebeske zazvonile su strune
 a odsjaj plave Lune
ponesla je u očima

ponedjeljak, 10. lipnja 2013.

Možda mogu da promrse mi staze

Možda mogu da promrse mi staze
Na trenutak maglom da zasjene
Ti što mojim koracima gaze
I broje mi korake odbrojene
Možda mogu vodu da zamute
Riječima grubim
Da mi srce ražaloste
Ali ja ih uvijek primam
Kao prolazne… čudne goste
U svoje mogu da zapletu me mreže
Satkane od ljubomore i laži
Kao aveti od mene bježe
Jer meni je osmijeh draži
Ispod zemlje kao crvi vire
Podsmješljivo mi nude gozbu
Ostavljan prepune stolove
Uzimam praznu torbu
Pa na put sa vjetrom krećem
Sa dva… tri leptira
Anđela svog srećem
I dušu punu mira
Možda mogu mi ukrasti trenutak
Postoji u meni tihi kutak
Gdje spavaju mirne breze
I šum se potoka u daljini čuje
a život platno ljubavi veze