Loading...

utorak, 31. siječnja 2012.

Davni pjesnici

 
Davni se pjesnici skrivaju u rosi
stihove su pretočili u travu
poredali ih na oblake bijele
tako prkose zaboravu
ptice ih u toplije krajeve sele
na krilima nose ih leptiri
umetnu stih u cvijeće
iz svakog po  jedan viri
u suton ka nebu polijeću
dotaknu svoju zvijezdu
nebom noćnim prelete
sakriju se u ptičijem gnijezdu
davni se pjesnici ponekad zbude
protrljaju  oči snene
za pjesmom to oni žude
jutro ih rumeno prene
tad šapnu sanjaru riječi

i on ih u pjesmu pretoči
uzimajuć ih pod svoje
sluteć nečije davne oči
spoje se dvije sjene
na izvoru sjetne muze
dotaknu im  umorne zjene

nedjelja, 29. siječnja 2012.

Trajanje

 

Na putevima prošlosti
ucrtan moj trag u lišću
sjećanje vjetrom odnešeno
među razlistale grane davnog proljeća
ugasle ljubavi urezane u koru debla
na osamljenoj klupi sjene ostale
u hodu kroz prohujala stoljeća
trajem u toplini tvog zagrljaja
u pogledu
u ispruženoj ruci
među darovima srca
svugdje me ima
u drhtaju rumene zore
među zelenim vlatima trave
uranjam u plavo more
valovi me plave
u pjesmi napisanoj davno
još titraju moje riječi
u tuđoj boli
i moja se duša sa  njom liječi
svugdje trajem
svugdje se budim
kad se drugima dajem
kad za nečim žudim
ima me tu i tamo
u zvuku i tišini
evo me stojim gordo
na najvišoj planini
ima me u svakom čovjeku
u njegovoj biti
o meni će uvijek
netko neznan sniti
i kad me ne bude više
na ovom svijetu
probudit ću se tiho
zatitrat kao  latica na cvijetu


subota, 28. siječnja 2012.

Snovi na suncu razasuti

 

Snovi na suncu razasuti

zlatne mreže umornih sanjara

zapliću se čežnje kao leptiri

ranjavam ruke trnjem

želeć ružu ubrati

sjena uz mene se klati

snovi na suncu razbacani

kao lađe od papira

sjetnu melodiju

prosjak srca svira

snovi na suncu razasuti

blješte od sjaja

zatvaram oči

nadomak pakla ili raja?



Snovi na suncu razasuti

 biseri rastrgnute ogrlice

koje skupljam u dlan ruke

 slomljeno krilo ptice

jedro što ugledalo nije luke



Snove na suncu razasute

 vjetar odnosi u travu

nasmiješim se

uberem maslačak

podignem glavu

srijeda, 25. siječnja 2012.

Da se pjesnici probude

Blijede sjene bez života
olovno vrijeme puno straha
gdje je nestala ljepota
stihova što ostavljahu nas bez daha
u nas zure sklepane riječi
zbrda zdola
frustracije to netko liječi
noseć dušu punu bola
i nisu krivi sijači
tog besplodnog sjemena
jer svi smo samo putnici
na izmaku vremena
virtuala nas u svoju  mrežu uplela
olovka nam tipkovnica sada
što sve podnijeti može
na kulama tog virtualnog grada
umrli pravi pjesnici
  maleni ispod zvijezda
sad nam lažnjaci
prodaju svoja kukavičja gnijezda
ali  oni su kratkog daha
istina se zatrt ne može
još u nama ima zvjezdanog praha
budući snovi u nama se množe
da  Ujević se probudi
umro bi od srama
Jesenjin bi skrato si muke
olovka bi im zadrhtala u ruci...