kud se sjene duša uspinju
vjetar među borovima skrije note
a kiša opere prelistane stranice sjećanja
jedna će zloguka ptica smiriti krila
sastat će se duše predaka
i održati svoja vijećanja
u šumi, kraj debelog hrasta
blijede će ruke na mjesečini
ispružit osamljena vila
i pročitat između redaka
stihove osamljene pjesnikinje
spavat će zimskim snom začahureni leptiri
jedan će žuti list tiho sletjeti
na napušteno gnijezdo ptice
prije što san dozori
prislonit ću uz prozor svoje lice
namignuti mjesecu sanjaru
što se među sivim oblacima krije
upalit ću nespokoju titravu svijeću
i prepustit miru da se u me slije
zanoćit će nebeski stražari
između vrata pakla i raja
i ocrtati dugu nevidljivu cestu
koja duše od beskraja odvaja
na proplanak snova ću leći
poput plahe šutljive srne
izgubit ću slova i riječi
kad me noć u plašt crn ogrne
krenut ću i ja brazdom do zvijezda
sjenu sakrit sa dolaskom jutra
bijelu svjetlost prosuti u sutra
