Loading...

utorak, 10. siječnja 2012.

Duša od pjene

 
Vječna je duša od pjene
što u beskraju svemira diše,
u njoj prebivaju nam sjene
i naša se povijest piše.

Nad njom stražari anđeo sjajni,

među zvijezdama ona biva,
tu je dvorac jedan bajni,
u njemu se ona skriva.

Vječna duša, od zvjezdane pjene

s beskrajem se spaja
i čežnjom poziva tebe i mene,
ta vječna duša od zvjezdanog sjaja

Duša sa obličjem ptice

 
Na mjesečini srebnkastoj
Šetaju noćne sjene
Nevidljive oku stoje straže
Poneka se sjena prene
Pronađoše se duše što se oduvijek traže
Kroz nizove života, od sna do sna
Otkrivajući malene niti što ih vežu
Sve dok ne urone do dna
Gdje anđeli nasmiješeni sa njima liježu
Kroz zaborav teku iste riječi
Ponavljaju se sudbine i smrti
Graditelj života neumoran
Svemirski kotač vrti
Na mjesečini srebrnkastoj
Okrznu se u prolazu ruke
sjena se sjeni prigiblje
cjelivajući hladno lice
a onda promakne kroz šiblje
duša sa obličjem ptice

Šapati duša

Šapati duša u mrkloj noći
Izgubljene čežnje na vrhovima prstiju
Vječnost odnosi u beskrajne prostore sna
Tamo skupljaju se zvijezde u jata
Kroz žutu mjesečinu polegle nade
Čovječanstvo odavno drijema
Svjetovi ljudski i božanski
Isprepliću se na vjetru prolaznosti
Mekani dodiri kao svila
Sjene dotiču jedna drugu
I prije no što zora rasprostre rumenu mrežu
Ili u sutone snene nad gluhim dolinama
Zaječe izgubljene u vremenu nečije riječi
To vječnost svoj trag u dušama ostavlja
Šapati duša kao tihi svjedoci
Kroz eone rasprostrtog vremena
Dopiru do raznježenih srca sanjara
Da pjesmu u groznici čula stvara
Predajući se inspiraciji i vlastitoj samoći
Kao da latice bezvremenog cvijeta
Jednu po jednu otvara
A iz srca cvijeta gledaju u njega
Nečije nepoznate davne oči
Šapati duša dok zastaje vrijeme
Vječnost to prošlost u njedrima svojim donosi
Na dar sanjarima kao dragocjeno sjeme
Iz kojeg poteći će nepoznata vrela
I napiti se rose žedne usne čežnjivih šetača
Što zalutale misli progone kroz noći

Nocturno

Zavirih u pupoljak ruže
misleć da ću te tamo naći
osjetih samo miris opojni teški
zalazilo je sunce
sjene me uzeše pod ruku
noć tješiteljica
prikradala
se kroz šumarak
ugledah prvu zvijezdu
sjajila je
poput nekad tvog lica
u nebo prhnu
jedna preplašena ptica
zatvorih oči
na tren pustih uspomene
da kraj mene sjede
nejasne i blijede
a onda krenuh
niz put
orošen
večernjim suzama