u svakoj djelić mene spava
nije li pjesnik samo jeka
kroz ponore sjećanja što odzvanja
i neka daleka… nemirna rijeka
što krajolike nove…sanja
koliko stihova da se nemir stiša
satkaju snovi od paukove pređe
i bola koliko
dok zaklopiš umorne vjeđe
otkinutih stranica vremena
gdje zrcale nečije drage oči
koliko prijateljskih ramena
mjesečine…sjaja zvjezdanih noći
kružnih …letova leptira
ukradenih mirisa cvjetova
žica sa kojih melodija te dira
da stigneš do nevidljivih svjetova
koliko pjesama napisanih
a još ostalo je dovoljno ljepote
da podigneš ruke ka nebu
klikneš..hvala ti živote!
