Niz
put odmiče večer sjetna
raspleo
vjetar pjesmu svoju
još
pamtim proljeća sretna
i
onu rumenu u sutonu boju
kad
oprašta se sunce
i
uranja kao kralj u more
i
tvoje tople riječi
još
u meni
istom
vatrom gore
noć
se prikrada poput lopova
zadrhtaše
dvije sjene
jedna
suza mala stade
na
rub moje zjene
može
li sjećanje ostati u nama
kao
neko nepregledno more
ili
to samo plamičci ljubavi
u
dnu duše moje gore?
raspleo
vjetar svoju sjetnu pjesmu
među
krošnje poredao rime
a
tamo... u daljini
na
oblaku bijelom
ispisano
tvoje ime...
