Loading...

nedjelja, 15. siječnja 2012.

Mračna pjesma

Ko prosjak štapom poduprta
hodam cestom
odmiče vjetar zastore sna
mokra java zastire mi vid
doziva me jeka dalekih zvona
uz sam rub ,ponor zjapi
gladna usta u propast me vabe
umorne me noge nose dalje....
sve dalje.....
svejedno prema smrti
ili prema životu....
Nepomičan u magli stoji lik
skriven svaki putokaz
put na me čeka uzaludno
rastvorena crna njedra noći
grlim samu sebe bezutješno
šapat lišća umire u meni
mokra jesen silazi niz obronak
sijede kose raspliće vjetar-putnik
mjesec žuta dunja
zaklanja nebo
žubor pjesme,potok nepresušni
i olovka što drhti u ruci
biti će dovoljno
kada stignu kiše jesenje
ispirući mlaka sjećanja.
Na pragu u me gleda dijete
nestrpljivo tapće bosim nogama
snijeg pršti svuda uaokolo
zatvaram vrata
doziva me sjećanje
djetinjstvo moje vrišti u meni
prekrivam uši rukama
Dokle tako moja izmučena dušo
rastrgana između dva svijeta
čekati na spasenje?

Nema komentara:

Objavi komentar