M.Selimović
Bilo bi dobro da sam skitnica
I pustim da me vode
nepoznati puti
kroz širine i daljine
gdje se nespoznatljivo
na svakom koraku sluti
da biram gdje ću stati
i dom sagraditi od pruća
kome ću osmijeh dati
za vremena vruća
u čiju ću hladovinu leći
i zašutjeti
kad ponestane mi riječi
bilo bi dobro da sam skitnica
zahvalna za komad kruha
i za kap bistre vode
u ova vremena gluha
pronosit dah slobode
razumjeti govor ptica
sa vjetrom se družiti
i nasmiješena biti lica
kad me netko stane ružiti
bilo bi dobro da sam skitnica
cijeli svijet bi bio moj
ovako sam samo sitnica
zrnce prašine, čovječanstva broj
bilo bi dobro da sam skitnica
poznavala bih vile
sve doline i sve vrhunce
Znala bih gdje noć noćuje
I gdje stanuje toplo sunce
ovako zarobljena između zidova
premećem strahove i sumnje
prepuna oštrih bridova
kao kocka što drugi kotrljaju
kako im se hoće
ah, što nisam skitnica
da uberem spoznaja
oporo voće
na najvišoj grani
ionako kratak je život
svi snovi
unaprijed znani
a da sam skitnica
nosila bih nebo
kao baldahin nad glavom
hodajući snena
snom i javom
