Loading...

petak, 15. lipnja 2012.

U plavim dubinama..

U plave dubine
zaronit ću nemirnu dušu
otpustit jedra svoje lađe
nek  me oluje nose ..
 
kraj mene izranjat će dupini
na valovima nosit me struje
noćivat sa morskim zvijezdama
gdje glasovi ljudski ne dopiru
samo se pjev sirena čuje
u potopljenim brodovima
šaptat će mi sjene
 svoje neostvarene  živote
na morskoj pjeni
  rumena će zora da me prene
zadrhtat ću od ljepote

u plave dubine
zaronit ću cijela
u lepršavoj haljini od sjajnih kapi
dupini će me nestrpljivo zvati
ja ću kralju podmorja
ruku svoju dati
sagradit ćemo dvorac
od crvenih koralja
u njemu ću besmrtna sniti
kao morska zvijezda,, alga
 svejedno mi… što ću biti

Ne trebaju meni osmijesi ni priznanja

ne trebaju meni osmjesi i priznanja
tapšanja po ramenu
pustite me samo da u miru sanjam
i sagorim u ljepoti…  neugaslom plamenu
da me konji mašte među bijele oblake nose
od zvijezda da sjaj kradem
kiše jutarnje da lice mi orose
sa suzom u oku..  s vjetrom se prikradem
iza ugla provirim i pronađem u sebi dijete
što u vilenjake  još vjeruje i u bajke
pustite na miru nježnu dušu poete
ne dižite na nju potjere.. i hajke
nemiri i slutnje umore je često
pa budna noću uspomene lista
i traži pod suncem jedno tiho mjesto
sa zvijezdom padne.. na cvijetu zablista
ne trebaju meni osmjesi i priznanja
mene u daljinu  vabe ceste široke
 u mene se sanje kao ptice gnijezde
 rane po duši urezuju …brazde duboke
zauzdajem riječi…prebirem tuge
i putovanja sanjam
let sa svojim anđelom
tamo visoko…ponad najljepše  duge

Krošnja od svjetlosti

Moja je krošnja od svjetlosti
 i  u njoj  ptice noćivaju
tu odmor nađu
svi koji maštaju
svi koji snivaju
u nju sam utkala zvijezde
 simfoniju vjetra među grane splela
umorni putnici  tu okrepu nađu
 tu teče voda sa  bistrog vrela
moja je krošnja od svjetlosti
zarobljena u njoj snivam
oblake i ptice
lišćem snove  prekrivam
rosom umivam lice
na me slijeću leptiri
nektar slatki piju
vilenjak iz  krošnje viri
ljubavnici se smiju
 igraju razigrana djeca
a nesretna duša
tugu tu liječi…jeca
kad s večeri
mjesec utka srebro svoje
na mene padne zvijezda
dijete u meni
svija od stihova… mala gnijezda

Mjesto pod suncem





Kažu da svatko svoje mjesto pod suncem traži
i da nitko ne voli sjene u dolini
ali netko uvijek stoji nevidljiv na straži
da zapriječi put onima što penju se ka visini

kao da mjesta na vrhu za sve ne ima
kao da sunce sve jednako ne grije
i osmjehuje jednako se svima
netko uvijek određuje što se smije ili ne smije

maleni cvijetak drhti na vjetru jutra
povija se teška bagremova grana
a sanjari sanjaju svoje sutra
uvijek žedni,,,često zalutaju bez plana

u polja osame…u more tišine
među oštre planinske hridi
gordo ih taj netko gleda sa visine
i kad klonu,..glumi da ih ne vidi

zar je tako teško ispružit ruku
zar je teško osmijeh  malen dati
pomoć da svatko nađe svoju luku
gdje zvijezda njegova će sjati

kažu da svatko  svoje mjesto pod suncem ima
kad skine okove mržnje i straha
nosi ga ljubavi oseka i plima
I krila leptira puna zlatnog praha