Loading...

nedjelja, 8. siječnja 2012.

Iznenadi me srce...

 
Iznenadi me srce
daj da nestanu stari bolovi
da ne susrećem sjene
gdje rastu visoki borovi
suton da ne gledam
kako križeve zlati
u tišinu uroni
prošlosti nemoj me zvati
iznenadi me srce
sjećanja izblijedi
da pamtim samo osmijehe
zagrljaje i sreću
nade što poput ptica
u vedro nebo polijeću

da ne zaškripe vrata stare kuće
miris ruža na nju neka me ne sjete
da zaboravim u potpunosti
što bilo je juče
da mi vila ljubavi budućnost isplete
iznenadi me srce
misli mi ka ljubavi odnesi
da se jutrom probudim
na nekoj novoj adresi

da ne sanjam više
konje bijele...ni razgovore sjena
dosta me grlila ruka njena
iako nisam više ničije dijete
opsjena oko mene mreže plete
prošlost se vratit ne može
oprosti mi srce sve bolne rane
šapnut samo mogu
smiluj im se Bože!
u meni ljubavi još može da stane
iznenadi me srce
negdje sam nit zagubila
kad sam iznenada
roditeljsku ljubav izgubila
 svijetu dokaži
da još možeš
na temeljima predaka
svoj dvorac izgraditi
ne kule od pijeska
već palaču punu svjetlosti
gdje sunce stoluje
samo da umjesto mene
vjetar prolaznosti
bol moju odboluje...

Putnik bez adrese

 
Slijepi kolosijek
vlakovi što kasne
ruke odustale od pozdrava
samo se pruge ocrtavaju jasne
kao sudbinom isprepleteni životi
mnoštvo stanica
sirene na polasku glasne
zvižduk vlaka što kraj tebe proleti
požutjela karta iz džepa viri
obljepljeni koferi
mirs užeglog ulja na tračnicama ljeti
i posljednja stanica
u suton stižeš do zaspalog grada
hladne sobe bezličnog hotela
kiša već danima pada
konačno si stigao
umorne duše i umornijeg tijela
prozorima spuštaš roletne
o novom putovanju sanjaš
i prije sljedeće zore
na novom se kolodvoru nađeš
pospano ispijajuć vruću kavu
postao si putnik bez cilja
kući te nitko ne očekuje
huči vlak.. još samo jedna milja
u tebi buka perona odjekuje
promiču kraj prozora slike
krajolici u  magli
svjetla tuđih domova
ti putnik si bez adrese
u srcu tvom , mnogo je lomova
griješ se na vatri tuđih sreća
sudbine u povjerenju sa tobom
neznanci dijele
još mogu samo zamasi ruke
i nečije suzne oči
na trenutak barem
da te razvesele
ostavio si za sobom
sjećanja u posljednjem vagonu
posljednji zagrljaj
i toplinu u svojoj ruci
ili su to samo bili
vlaka što bez tebe odlazi
posljednji štropotavi zvuci...

Kad sam srela samoću

















Kad sam srela samoću

pratile me crne ptice
ne obaziruć se na druge
 tražila sam tvoje lice
Kad sam srela samoću
padale su suze kao kiše
sebi nisam bila draga
Kad sam srela samoću
leptiri su polijetali u suton
tinjala je na zgarištu duša
još moje srce
simponiju tih odjeka sluša
Kad sam srela samoću
ojačala su mi krila
tvoje lice svugdje vidim
riječi tvoje
i oči pune dobrote
kao  da je neka vila
srce mi satkala od ljepote