Loading...

petak, 28. prosinca 2012.

Nevidljive strune



Dopre do mene zvuk nevidljivih struna
U me se pjesma nastani
Sa smiješkom me gleda sanjiva luna
I ptica promrzla na ogoljeloj grani

Kiša po prozoru kapljicama piše
Puteljke koje brišem rukom
Uspomena probuđena uz mene diše
Kao kapetan broda pred mirnom lukom

Rastvorena okna samoće
Vjetar mi  pozdrave šalje
Pjesma zrije kao zakašnjelo voće
Šapćući mi tiho… kreni dalje!

Titra božićna svijeća
Jaslice pored okićenog bora
Nabrat ću negdje zimskog cvijeća
Prošetat kraj hladnog mora

Zatvorit za sobom tiho ću vrata
Prateći nevidljive strune
Anđela sa krunom od zlata
Dok nebesa u mene se krune…

srijeda, 19. prosinca 2012.

Nevjesta vjetra

Ja sam nevjesta vjetra
lomim ogoljele grane
skrivam se u oku uragana
pjesma ptice u mene stane
hodam cestom ogrnuta lišćem
oblake razgrćem tmaste
uz ognjište nevoljnika se stišćem
po meni ožiljci.. zarasle kraste
razderane su haljine moje
osmijeh na licu nosim
tamo gdje umiru boje
drhtaj ljubavi prosim
sa ramena mog polijeću ptice
visoko u plave daljine
vjetru poznajem lice
skrivam se u njegove dubine
kad stane nasred čistine
i obgrli  zelene grane
i ostane zarobljeni šum
što godovima liječi rane
ja sam nevjesta vjetra
što cestom pustom korača
sama sa nemirima svojim
odjeke koraka vremenu vraća
rijetko se uspnem među zvijezde
 mašta su koraci moji
oluje u meni se gnijezde
uspomene sebi krojim
 gasim izgorjelu svijeću
na prozoru osamljenog doma
otkidam latice cvijeću
prijateljica sam  groma
napuhujem jedra tragaču
što nepoznate zemlje traži
raznosim trnje i draču
 sve klevete i sve laži
ponekad se iznenada smirim
kroz zavjese provirim
 i donesem ljubavi dašak
ja sam nevjesta vjetra
 lagana moja su krila
volim u san vam doći
utješit vas kao vjetrovita vila

petak, 7. prosinca 2012.

Pjesma bez zavičaja

Pjesma bez zavičaja
kao oblak ili ptice let
bez početka i kraja
pjesma koja grli svijet
kao ispružena ruka
 zagrljaj prisni ..znani
pjesma kao mirna luka
 pjev ptice na grani
koja se sama piše
na praznu stranicu
uz tebe da diše
brišući granicu
pjesma što teče
kao sanjiva modra rijeka
sa lađama što si sliče
i obalom što čeka
pjesma kao voda
namreškana…pitka
kao sloboda
jednostavna…čitka
ko drhtaj dva srca
urezana u koru drva
pjesma ko ljubav
nezaboravna… prva


 

Sanjar budan sanja..o pjesmi najljepšoj od sviju..koja će cijeli svijet da obuhvati..da ustrepta mu duša a onda da umre spokojno pod zvijezdama jedne ljetne tople večeri.. u sam rumeni suton i padne njegova zvijezda a dječak što je izašao u šetnju..usklikne:“ Vidi majčice jedna je zvijezda pala.. smijem li nešto poželjeti?“
 

Pjesma bez zavičaja
bez adrese
koja sjene spaja
i srce ti odnese
u nebo te vine
izvan svih okvira
pjesma što se pjeva
 i prosjak ju svira
za komad kruha
za vremena gluha
 u tišini zaječi
pjesma bez slova
 pjesma bez riječi
takvu da napiše
pjesnik sanja
 i u njoj zanjiše
mjesec povrh granja
a onda da usne
u vjetru se smiri
stihove da nose
u nebo… leptiri

četvrtak, 6. prosinca 2012.

Nije prošlo vrijeme vilenjaka

Nije prošlo vrijeme vilenjaka
samo se od nas skrivaju
tamo gdje ima još čistog zraka
na obroncima planina bivaju
a mi po velikim centrima
krpamo stvarima svoju dušu
pa se prenemažemo
ovo moram imati..
ovo nije in .. ovo neću
ne može se novcem
kupit vilenjake
oni prostranstvima
nevidljivim jezde
u nitima svjetlosti
iza svih sjena
vrte se njihova vretena
skriven ispod lišća
mali vilenjak spava
mi odrekli se snova
draža nam je java
ogrnuti plaštom samoće
lutamo po svijetu
zagrizli smo gorko voće
ne klanjamo se
ni prirodi ni cvijetu
a negdje teku bistre vode
u njima ogledaju se vrbe
uski je prolaz do slobode
nas vječito prsti svrbe
ugrabit sve što se može
nikad nam dosta nije
želje same se množe
vilenjak nam se podrugljivo smije
tamo gdje još nisu umrle bajke
sa bakljom plamenom čeka
kad odreknemo se potjere i hajke
ljubavna ponijet će nas rijeka
gdje lopoči cvatu
i blistaju sunčana jutra
  kraj gdje  je svakom ratu
 i čovjek se mijenja iznutra
nije prošlo vilenjaka vrijeme
tišina ih je u sebe skrila
na rubu raspjevane poeme
titraju njihova bijela krila

utorak, 4. prosinca 2012.

Ne možeš me strpat u kutiju od šibica



Ne možeš me strpat
 u kutiju šibica
dovesti u red
ja sam poput Sizifa
guram kamen uzbrdo
pratim mjesec blijed
ne možeš me
riječima ušutkati
ni reći
da poklonim se stadu
ja volim poljima lutati
sa Panom sjediti u hladu
sviralu o pojas djenuti
od ljepote se prenuti
ne možeš mi
pokazati zvijezde
I reći ,,eno
 tvoja je upravo pala
sa vjetrom
moje noge jezde
nebeska me vila
 oduvijek zvala
ne možeš me
 stvarnošću zarobiti
I reći od sanja
 živjet je teže
ja volim nepoznatim
broditi
u bijelim oblacima
 mi čežnje leže
 neka sam mala
 ispod neba
i neka mi ruka
ljubav prosi
 mjesto hljeba
 anđeo mi pjesmu
 na dlanu nosi
svakog sutona
 poput feniksa
iz pepela se dižem
letim visoko
ka nebu stižem
ne možeš
u krletku me stavit
podrezat moja krila
ptica mogu biti
il… šumska vila
ne možeš
 me ranit
riječima
ni mir
 mi uzeti
ljubav dok sijem
pred tobom
neću puzati
ne možeš me stavit
 u kutiju šibica
sa mnom mržnju paliti
ja sam  
  zalutali moreplovac
od ničega
zastavu ću skrojiti
  i otplovit sa vjetrom
punih jedara
prema plavoj pučini
dosta mi je tvojih igara
od mene ti odustani…


nedjelja, 2. prosinca 2012.

Na rijeci ispod duge

Sjest ću  u zelenu travu
kraj plave modre rijeke
sunce sjat će mi nad glavom
osluškivat ću daleke jeke
pronosit će lahor pjesmu
kroz polja i doline
i polijetat će ptica duše
visoko u plave visine
slavit ću život
u svakoj kapi rose
kroz ugaženu travu
krenut će mi noge bose
u sam suton
zagrlit ću rijeku
ponijet je na dlanu
 pustit stihove da teku
raduju se novom danu
u čamcu uspomena
pjesma i moja sjena
zagrljene kao druge
kroz  niti vremena
na rijeci ispod duge




petak, 23. studenoga 2012.

Predvorje bijele tišine

U predvorju bijele tišine
miriše bijelo cvijeće
I bijeli se golub u nebo vine
snivajući nebo .. i daljine

uspomenama gori svijeća
 i plam svoj u noć baca
latice razbacanog cvijeća
 kud prošlost osamljena korača

u predvorju bijele tišine
nepomične stoje slike
čežnja u nebo se vine
sjene stvara
u borovima
od tvog lika

vjetar skriven iza ugla
na raspuknute nade vreba
vrti se zemaljska kugla
 a meni topli zagrljaj  treba

u predvorju bijele tišine
mozaik od sjećanja slažem
I prepuna tišine
rastanke bolne važem

na vagu posjeli anđeli
mekih… bijelih krila
pjesmom ..zarobljeni trenutci
let …nekih novih leptira

u predvorju bijele tišine
utišah korake svoje
spletoh od snova dugu
u srcu promiješah boje

uzeh sjaj sunčanih zraka
rumenilo ranog jutra
i poletjeh povrh mraka
u ljepše..bolje sutra

Pomakla sam granice

U pjevu ptica zgasnulo ljeto
već jesen na kestene miriše
ostalo je ono lijepo i sveto
ljubav što ispiru kiše
na pločnicima lišće umire
vjetar uspomene crta
 kroz prozor oči vire
latice ruža u dnu vrta
u pjevu ptica ostali snovi
toplina zagrljaja
krajolici što nebom plove

na pjeni morskog vala
ljuljaju se barke
pune samoće i sjete
a ja puštam u nebo pticu
u meni sniva dijete

na pragovima noći
polegle nade
da usnut ću jednom
vitezove i kočije pune cvijeća
raspuknuto sjećanje
gasne u meni
kao dogorjela žuta svijeća

slažem slike
u album bez korica
među otkinute stranice
sve ja mogu

nebu
pomakla sam granice

četvrtak, 22. studenoga 2012.

Pjesnička riječ

pjesnička riječ beskraj otkriva
u pupoljku cvijeta… u kapi vode
zimi u snijegu sniva
proljeće i povratak rode

pjesnička riječ dušu dotakne
kao lišća drhtaj …kao vjetra dah
bol iz srca odmakne
ospe se kao zvjezdani prah

pjesnička riječ stoljećima korača
tkajući niti vremena
dohvaća se pera mjesto mača
ocrtavajući obličja sjena

pjesnička riječ ljubav opiše
zarobi u vječnost trenutak
srca zaljubljena riše
poteče kroz slova kao vrutak

pjesnička riječ razgrće snove
kao snene oblake bijele
nebom oni otplove
suncu se vesele

pjesnička riječ nevidljivo sluti
krajičkom oka …na rubu zjenice
s maslačkom u travi zažuti
zacvrkuta glasom sjenice

pjesnička riječ zavjese sklanja
rukom vječitog sanjara
u dubine duše uranja
vrata ka vječnosti otvara

na proplanku nemira
zrije u samoći
velika poput svemira
riječ se pjesnička toči

u pupoljku se ruže skriva
u leptirovom letu
pjesnička riječ sniva
daruje se svijetu

utorak, 13. studenoga 2012.

Na krilima pjesme

Pjesma dođe
 ili ne dođe
prisile tu nema
uzalud  je tražiš
 uz tebe ona drijema
 onda se probudi
 na rubu tvoje duše
obučeš je u bijelo
nemire ti otpuše
kraj papira sjediš
 sama u noći
sa ruba stranice
pjesma se toči
vrijeme stane
zarobljen trenutak
otresaš grane
latice u vrutak
ne očekuješ priznanje
niti se žalostiš
samo si sanje
iskreno oprostiš
teško je hodati po vodi
kad te java vreba
u mjehuriću letiš
nebo te baš takvu…treba
iz beskraja
dotiču te niti
nevidljive splićeš mreže
netko mora sniti
anđele i zlatne vriježe
da sanjari ne zalutaju
 u oblake i sjene
darivaš im ljubav
u njedrima morske pjene

Topla poput zrake sunca

U tišini kraj tebe ću sjesti
pustit sa tobom i suzu
ruke će naše se splesti
čekat ćemo tvoju muzu
na raskršću snova
oluje će stati
i vjetar u granama borova
kad ti kosu sunce pozlati
ispraćat ćemo laste vrh krovova
ta od rođenja te pratim tvoga
skrivam se u lišću i rosi
kad budeš bez ikoga svoga
ljubav u njedrima nosi
strpljiva i smjerna
u svakoj nedaći što te snađe
istini budi vjerna
ja kormilar sam tvoje lađe
samo se prepusti
bez osvrtanja … sa malo nade
u molitvi ime mi izusti
mostovi se tako grade
između  zemlje i neba
sjajni vode do vrhunca
nađeš  se na oblaku bijelom
topla… poput zrake sunca

Moje darovano ime

Onog dana kad krenem
sanjiva ispod duge
pronaći će me u kapi kiše
u suzi gladnoga djeteta
dušu što na stihove
mi miriše
 ne želim pohvala
 ni pijeteta
dovoljno će biti
 da stih mi u magli zazvoni
poput plavog zvončića u travi
a ja ću sniti
budeć se u tuđoj javi

zar  život nije samo san
duboka neka rijeka
krijesnica na dlanu
predaka zov
 i daleka jeka
gdje jeleni se ogledaju
u bistroj vodi
 a sjene do nas sjedaju
mjesečeve djeve snene
 dok lađar nebom brodi

onog dana kad krenem
skupit ću lijepe trenutke
u dlan hladne ruke
na oblaku nekom
bit će moji dvori
stakleni zvonici
ure gdje je
 vrijeme stalo
 gorjet će
plamičak mi duše
živjet htjela je…još malo
 vjetrovi jurit će kroz klance
vuć se okovi mi tijela
sudbine raskinut ću lance
svjetlost postat bijela
u beskraju izmišljenog vremena
 sanjat će sanjari
neke nove rime
 možda na trenutak
zasjaji u njima
i moje darovano ime

petak, 9. studenoga 2012.

Što znamo mi...

Što znamo mi
putnici u prolazu
kolika su modra nebesa
i gdje zvijezde
 jutrom noćivaju
poslije svemirskog plesa ?
što znamo mi
zarobljeni u vrijeme
okovani lancima sjećanja
tko sije vječnosti sjeme
I tko drži tiha vijećanja ?
gledamo svoj odraz
 u kapi vode
tako daleko od doma
tako daleko od slobode
što znamo mi
 kakve se  tajne skrivaju
u razapetoj mreži
naših slutnja
I gdje anđeli snivaju
iza svih riječi
postoji samo šutnja…
što znamo mi
rasuti kao zrnca
u pustinji
svojih želja
gdje skrila se
naša uspavana snaga
 gdje mačevi
 u zemlji leže
a dani .. kao bjegunci
u nepovrat od nas bježe ?
što znamo mi
kolike su planine
 gdje vjetar
visoke borove njiše
i tko nevidljivom tintom
sudbine naše
uzgred piše?
Što znamo mi
maleni kao mravi
na planeti
što se bjesomučno vrti
tko životu zahvaljuje
 i slavi
igru nasuprot smrti ?

utorak, 6. studenoga 2012.

Povratak

Kad skupim  okrajke duše
sve probdjevene noći
titraje noćnih leptira
čari svih šumskih vila
obratit ću se muzama
da ugledam tvoje oči

kad skupim  bisere
trenutke u dlan ruke
sjećanja po putu
poput uplašene ptice
trenutak ću opstati
dok ne dočekam tvoje lice

u krletci od snova
porodit će mi se duša
i poletjet ću vrh sunca
kao zlatna ptica

proparat ću nebesa
sijevnuti će munje
a onda ću pasti
u nisko žuto žbunje

pronaći će me kosci
uspavanu  među travom
mislit će da  vide vilu
u sutonu plavom

  tiho će mi prići
da me iz sna ne zbude
neće znati
da sam sama ljubav
što sišla je među ljude

četvrtak, 25. listopada 2012.

Sakrila sam se u pjesmu

sakrila sam se u pjesmu
u svakoj me djelić ima
tako opstajem
dijelim se svima
možete me u stihu pronaći
kako nemire u njih lijem
sa vama ću u noć zaći
sa jutrom i ja se smijem
sakrila sam se u pjesmu
u svaki mali stih
tu sanjam svoj život
neprimjetan…tih
sakrila sam se u pjesmu
kao neka široka rijeka
što nebo u sebi skriva
tu vas moja duša čeka
u pjeni vode ..sniva
sakrila sam se u pjesmu
u tišini trajem
iza svih riječi

ponedjeljak, 22. listopada 2012.

Kao malo zrnce prašine

Kao malo zrnce prašine
nosi me vjetar  života
 kao zalutala zvijezda
zarobljena u meni ljepota
iz magle sjene izranjaju
 od bijelih riječi niske
pjesnici pjesme sanjaju
susrete tople.. bliske…
na rubovima srca
zaspali svirači
što pjesme otužne poju
a ja nespokojna slutim
zagrljaj prisan.. ruku tvoju
kao malo zrnce prašine
što vjetar u pustinju odnese
 na suncu tren zablistam
stižuć do nepoznate adrese
u oazu da  napojim usne žedne
pogledom ispratim ptića iz gnijezda
i tad zauvijek usnem
tamo … neprimjetna… između zvijezda…


petak, 19. listopada 2012.

Noćas sam dijete sanjala

Možda nikne pjesma
noćas sam dijete sanjala
malo dijete je u naručju mom snivalo
moje vlastito zaboravljeno dijete
što o okrutnom svijetu još ništa nije znalo
možda nikne pjesma rekoh sebi jutrom
da u nju sakrijem te nevine dječje oči
a plaha ptica moje duše mi šapnu
to su tvoje skrivene moći
zibala sam u kolijevci malo dijete
nosila ga kroz rosna jutra
smiješila sam mu se bolno..
i grlila ga sa puno sjete
na ljubav me zvalo
to u meni zaboravljeno dijete
možda nikne pjesma
i polete ka nebu šareni baloni
djetinjstva moga
a ja malena ispod zvijezda
oćutim milost
anđela..samog Boga !

subota, 13. listopada 2012.

Stih novi



Nemirno vrijeme
nemirni sanjari
razapinju između nebesa
 svoje slutnje
nevidljivo naziru
kroz obličja  stvari
sviraju svoje lutnje
otrgne se žica
 i resko zazveči
kroz tišinu
glas se prolomi anđela
 što im pehare
 žednim usnama prinosi
izgubljeni između riječi
pronađu sebe u rosi
na jezeru maglovitom
 ocrta im se sjena
 s večeri kad utihnu ptice
 dok otkucava ura vremena
mjesečina ozari im lice
urone u zvijezde
bijeli ih oblaci zanesu
 tako stignu
na nepoznatu adresu
zatitraju kao blijedi plamičak svijeće
na prozoru napuštene kuće
a u obzor neba već ptica polijeće
stih novi..u plavo svanuće