Neispričana priča

Pričam ti o stazi koja se nije ocrtala

u mapi vremena

jer njome nitko nije prošao

o zori koja nije dočekana

pa sad luta među sjenama

i o kišnim oblacima

što su zapeli među drvećem

i ostavili zemlju žednu,raspuklih usana.

Govorim ti o koracima

što su bešumno prošli ispred vratiju

i o ruci što je ostala ispružena

jer nije pokucala

bojeći se da je nitko neće čuti.

I o sleđenom osmijehu na licu

neprepoznatom među svojima.

Pričam ti o ruži crvenoj

i njenom mirisu

koji je vjetar raznio u polja rascvalih makova

o cvrkutu što se razbio o staklo prašnjavog prozora

i o svijeći na tom istom prozoru

koja je dogorijevala

iako je noć tek počela.

Govorim ti o gradu zaspalom tek u zoru

i o pogledu što se ugasio u pustoj ulici

uz odbačenu igku pokraj kontejnera

govorim ti o drvetu,koje nije nikad niklo

među gomilom plastičnih vrećica

i o mrtvom dupinu

kojeg su pronašli ribari

u sam sumrak

dok su potezali mreže,u sam sumrak

i kada ti govorim o svemu tome

crvenim se,pred tobom dijete

njišući ti zaspalu kolijevku

Svejedno,ali tiše još ti pričam

onekim suznim dječjim očima

o nekim malim gladnim ustima

o promrzlim tijelima među ruševinama

i o olovnoj kiši što pada

noćima i danima

lomeći krikove galebova

među gluhim zidovima.....

I ostavljam ti ovu priču nedovršenu..

neizrečenu dijete

da je ti ljepše ispričaš

sebi i meni jednog dana...