Loading...

nedjelja, 15. siječnja 2012.

Neispričana priča

Pričam ti o stazi koja se nije ocrtala
u mapi vremena
jer njome nitko nije prošao
o zori koja nije dočekana
pa sad luta među sjenama
i o kišnim oblacima
što su zapeli među drvećem
i ostavili zemlju žednu,raspuklih usana.
Govorim ti o koracima
što su bešumno prošli ispred vratiju
i o ruci što je ostala ispružena
jer nije pokucala
bojeći se da je nitko neće čuti.
I o sleđenom osmijehu na licu
neprepoznatom među svojima.
Pričam ti o ruži crvenoj
i njenom mirisu
koji je vjetar raznio u polja rascvalih makova
o cvrkutu što se razbio o staklo prašnjavog prozora
i o svijeći na tom istom prozoru
koja je dogorijevala
iako je noć tek počela.
Govorim ti o gradu zaspalom tek u zoru
i o pogledu što se ugasio u pustoj ulici
uz odbačenu igku pokraj kontejnera
govorim ti o drvetu,koje nije nikad niklo
među gomilom plastičnih vrećica
i o mrtvom dupinu
kojeg su pronašli ribari
u sam sumrak
dok su potezali mreže,u sam sumrak
i kada ti govorim o svemu tome
crvenim se,pred tobom dijete
njišući ti zaspalu kolijevku
Svejedno,ali tiše još ti pričam
onekim suznim dječjim očima
o nekim malim gladnim ustima
o promrzlim tijelima među ruševinama
i o olovnoj kiši što pada
noćima i danima
lomeći krikove galebova
među gluhim zidovima.....
I ostavljam ti ovu priču nedovršenu..
neizrečenu dijete
da je ti ljepše ispričaš
sebi i meni jednog dana...

Nema komentara:

Objavi komentar