Loading...

četvrtak, 28. veljače 2013.

Kako se to izgubi duša

Kako se to izgubi duša
koja je od Boga dana
da li nas to zlo kuša
ili putujemo bez plana

kakva to magla uniđe
u srce i u naše oči
i koja nam to avet
 potajice priđe
kad se zloba iz riječi toči

smrvljeni žrvnjem
što život se zove
u bescjenje prodajemo
za ego i svoje snove

i osvetu srce išti
gazeći nemilice
 sve pred sobom
a zavist u nama vrišti
čak i na korak…  dva
pred vlastitim grobom

ova je pjesma mračna
u crnilo ovite joj boje
kad je pruga uskotračna
a vlakovi samo stoje
kako se to izgubi dušu
hoće li mi tko reći
i hvata nevinog za gušu
izgovarajući podle riječi

nisam odgojena tako
tako me nije učila majka
da budem nijemi svjedok
kad  digne se buka i hajka

ja barjak ljubavi ponesem
na poprište barikada
bogu se tiho pomolim
na zidinama usnulog grada

i bijelu zastavu izvisim
poletim visoko
nevinošću bijele ptice
sve dok ljudskost
ne povrati
 svoje pravo lice

petak, 22. veljače 2013.

Kažu da su geni

Kažu da  su geni
moja tvrdoglavost
i sanjive  zelene oči
lijevak
bila davna tetka
preci moji dragi
moram sve ispočetka
iste staze proći
napravit iste greške
kroz dane i noći
zadaće teške
listam prašnjavi album
lica mi se smiješe
takvi smo mi
kao da mi šaptom vele
neke nikad upoznala nisam
na primjer strica
kojem su se u Parizu
izgubili mladenački puti
čitam iznova njegova pisma
srce mi bliskost sluti
kažu da su geni
tako danas sve tumače
moja pjesmarica slova
nad kojom mi se plače
možda sa neba gledaju
i nemire mi slute
ruke sklapaju u molitvu
razgrću
mi kroz zvijezde pute
kažu da su geni
visoka čela puna sanja
dok se život
oko mene pjeni
duša mi u uspomene
uranja
po podu rasule se slike
kažu da su geni
a ja se pitam
hoću li ikad sklopiti oblike
napunit davnim suzama vjedra
i krenut dalje
nasmijana…vedra
moja baka
kažu da je znala reći
ako kroz prozor daš
kroz vrata ti se vrati
prebirem  u mislima riječi
pjesnikinja oću biti baš
u stihove dobrotu splesti
naši će se putevi
u nebeskom plavetnilu
kad...tad sresti




srijeda, 20. veljače 2013.

Nešto u zraku

Nešto u zraku
osim oblaka
nešto u zraku
osim kiše
to je ono nešto
što na proljeće
 mi zamiriše
kao da se
od mene skriva
potajna neka žudnja
među žutim
 lišćem sniva
čarolija…slutnja
nešto u zraku
mi prilazi
ljuljačka na vjetru
snove njiše
netko neznan
na me pazi
rastvara mi
 okna duše
odustaje samoća
a pjesma zrije
poput ranog voća
nešto u zraku
 osim oblaka
prolijeću li to ptice?
nešto u zraku
 osim kiše
netko  skriven
kroz mene diše?

utorak, 19. veljače 2013.

Dotaknuta snom...dotaknuta javom

Zalutao vjetar u granama bora
Šumom doziva da vrate se ptice
Na pijesku do samoga mora
Valovima crta zaboravljeno lice

Sunce utkalo sjaj u morsku pjenu
Što korake na pučinu vraća
Otkrivam u sebi zaboravljenu sjenu
To mi duša  uspomenama korača

Još samo da vrate se leptiri
I cvijećem se ospe ružin grm
Iz mene već proljeće viri
Zove me puteljak u dolinu strm

Ogrnuta sjećanjima ću poći
Da potražim vlastiti trag
Jutrom na izmaku noći
Prići će mi netko mio.. drag

Neće biti bitno vrijeme
Stat će kazaljke stare ure
Posijat ću novo sjeme
Kad stanu zimske bure

I niknut će pupoljci mladi
Kad padnu plodne kiše
Ljubavlju se život gradi
Duša mi na stihove miriše

Pjesnik sam i duša mi sanja
Zvijezde nad mojom glavom
U svjetlost uranjam
Dotaknuta snom…dotaknuta javom

subota, 16. veljače 2013.

Izbjeglica iz besmisla

Ja sam izbjeglica
 iz besmisla
zovu me
 u progonstvo ptice
ležaj na bijelom oblaku
spremam
maske skidam
tražeći
 svoje pravo lice
pogledi prazni
užurbani prolaznici
mog života
osmjesi lažni
skrivena od mene
ljepota
 izbjeglica iz besmisla
stranac na planeti
ispuhujem
 cvjetove maslačka
za mene
ne važe pravila
pretvorena u ništa
ostajem samo
 mala točka
na obzorju svemira
možete me naći
ispod lišća
sanjivoj se krijesnici divim
probuđena
u budućnosti živim
ja sam izbjeglica
 iz besmisla
vjetroviti su moji dvorci
polomljena prijestolja
kraljica bez krune
zamatam davna sjećanja
u plavi plašt
ponoćne lune
a u meni same zvijezde
 pehari do vrha ispunjeni
sjajuć zlatnu svjetlost sunca
prkosim vlastitoj sjeni


petak, 8. veljače 2013.

Kad se nasluti pjesma

Kad se nasluti pjesma
a još se nisu
 posložile riječi
tko može da je spriječi
da potekne
kao rijeka
 što se toku vraća
u vodi odsjaj sunca
ti dohvaćaš
 zapetljanu mrežu
na rubu bola
na rubu plača
sjećanja se odvežu
slutnja
ka zvijezdama korača
tad postrojiš riječi
kao olovne vojnike
 hvataš mjehuriće
sklapaš oblike
netko se neznan
 provuče
kroz stihove tvoje
 zamirišu cvjetovi
preplave te boje
 onda staneš
sav u čudu
smiren
 poput junaka u priči
osluškuješ tišinu
znaš da nije bilo zaludu
na nešto ipak
ta pjesma sliči
pohvatao si konce
u zadnjem trenu
mašte svilene niti
dok se pjesma
 sama sobom okiti
 a autor ostane
lik u vremenu
ptice nagrnu
sitno sjeme
prospu po putu
prosjak naiđe
da nahrani dušu
skrivenu svjetlost
ponese
zarobljenu
u svom skutu

petak, 1. veljače 2013.

Sve mijena jest

Kažu da sve je  mijena
noć zamjenjuje dan
sunce kišu
vjetar otkida cvjetove
bagremima što se njišu

Tko izmjenjuje snove
i u javu ih toči?
 Kuda oblaci plove
  a s njima i tvoje oči?

Sa otpalim laticama cvijeća
vjetar sjećanja pokriva
ne pomaže blijeda svijeća
kad duša o tebi sniva

Ispod  zelenih grana
na klupi oslonjena sjena
i jedna preplašena vrana
zarobljen duh vremena

Sve mijena jest
mir slijedi poslije tuge
a ja  slijepi putnik
što zastao je nasred pruge

I sama odavno majka
razasutog jata
Gdje završava bajka?
Gdje ruše se kule od zlata?

Kažu da sve je mijena
i pakao i raj
Koja je cijena
za početak i za kraj?

I kolike su rajske dveri
gdje anđeli harfe
usnama prinose?
Ili smo svi sinovi i kćeri
prolaznosti što prkose?

Da… sve je mijena
ali ostaje trag
iza sunca sjena
mali rodni prag
ugaženi cvijet
suze kap
zagrljeni svijet
netko uvijek drag