i umreš u jednome danu
kad zarobe te trenutci
i neke tihe tuge
kad nagrnu iz zasjede vuci
i vlakovi stanu nasred pruge
kad ti osmijeh ozari lice
pomiluje nečija draga ruka
na dlan ti leptir sleti
I mirna pronađe te luka
raspremiš jedra
kao umorni mornar
poslije duga puta
legneš u u odaje
nečijeg srca
ali nemir uskoro doluta
pa pustiš dušu
da u očaju grca
lijepa riječ e utješi
na rubu prve suze
u obranu staju
sve tvoje muze
pjesnici i sanjalice
otkrivenog lica
koliko se puta rodiš
i umreš u istome danu
kao mala slika
oslikana na božjem platnu
što svi kraj nje prođu
Iii bar zavire
a kad kišne jeseni
dođu
ti još sanjaš
rosne tople noći
i ljetne leptire
koliko se puta rodiš
i umreš u jednome danu
a bližnji mjesto da tješe
gorku sol dodaju na ranu
umiranje i rađanje
uvijek iznova
na rubu bola…
na rubu snova…
