Princeza svjetlosti

 
Podigla si visoke ograde oko svog doma
vrata si teškim zasunima zatvorila
u podrum se se sakrila od oluja i groma
sa ljudima si grubim riječima progovorila
sagradila si svoj svijet u koji su rijetki navraćali
jer kroz prozore sunce nije dopiralo
za pomoć nevoljnici ti se nisu obraćali
tvoje srce je sebi samo društvo biralo
onda si se osjetila sama i nevoljena
i sve tvoje iluzije su napukle po šavovima
 ostala si na stablu života grana ogoljena
jer najbliže prijatelje predala si lavovima
glavu si oholo uzdigla..misleći da si bolja
mjesto cvijeća oko kuće niknula ti drača
iako si znala da sve je Božja volja
I da ne možeš ništa stvorit na temeljima
tuđeg bola i i tuđeg plača
anđele si iz predvorja duše otjerala
prepustila si kormilo sjenama noći
magla se tvojim putevima sterala
mržnja je rasla kroz tvoje oči
zavist i ljubomora u grlu te gušila
a onda si se i sama srušila
ljubav je niz obronke duše potekla

Nisi me otprve prepoznala
jer odjenuo sam odjeću siromaha
I pokucao na tvoja vrata
srušio  lažnog  doma temelje
skinuo lokote straha
kao vjetar unišao ti u dušu
i ostavio te bez daha
Sad  srećeš anđele u svakom biću
Ljubav ti je srce dotakla
Približio sam se tvome žiću
Slomio se tvoj dvorac od stakla
Princeza si moje svjetlosti
stekla si božanske moći
dugo sam u tišini čekao
da zasjam ljubav kroz tvoje oči