biti gladno crno dijete
što pustim poljima luta
mogla sam se zateći pored puta
dok prolaze izbjegličke kolone
kao zaboravljeni zavežljaj
mogla sam živjeti od mrvice kruha
što mi dobronamjerni udijele
i piti iz ruku mršavog pustinjaka
vječito žedna ljubavi
živjeti u okovima straha
kao robinja na dalekom Istoku
mogla sam trčati stepom sa životinjama
slobodna kao ptica
gola i raspojasana
sa nebom u očima
spavati pod vedrim nebom
u šatoru kojeg su podigli beduini
ili živjeti u dalekoj Kini
i puštati zmajeve niz rijeku
uranjati u Ganges...prastaru rijeku
lotose zaplićuć u svoju kosu
mogla sam piti rosu
sa prvim doseljenicima
iz listova velikih banana
a mogla sam biti samo tama
na rubu Svemira
nedosanjana zvijezda
prastara sjena što noću korača
zastajući na gluhim raskršćima
još uvijek sanjam noću
daleke gradove u magli
gdje se moje ja iznova porađa
pa puštam da plovi
ta bremenita lađa
sudbinom ovjenčana
i tko zna na koju ću obalu stići
dodirnuta sjećanjima
