Loading...

nedjelja, 26. kolovoza 2012.

Životno vreteno

U vrtlogu životnog vretena
ispremiješale se sjene
junaci iz davnih priča
 zasjajile oštrice željeznih mačeva
oživjele stare bajke
i krenule potjere i hajke

Narcis  me zagrlio nijemo
 lopoče ugledala sam
na vodi vremena
pognula sam
blatnjava ramena

Jedino su mjesto
promijenile zvijezde
daleki san
il tiha slutnja
izgubljeni jahač
mahnuo mi na odlasku
 na njemu zlatna kruna
kroz hodnike vremena
sjala je blijeda luna
vjetar je mrsio kose djeva
a pjesnik je pisao perom
čudna neka ljubavna slova
u kući
 bez prozora i krova
 u letu gavrana
što se smirio
ponad pustog gnijezda
putuje li to
moja duša
iz prošlosti
do dalekih zvijezda?
U vrtlogu životnog vretena
ispisuje daleke jeke
zarobljena
 između dva vremena
sluti korake
 kraj  presahle  vode
 i prašnjavu cestu
bez putokaza i znaka
kraj napuštenog gnijezda rode
Stoljeća preda mnom lete
 rišuć lica i oblike
tuđa sjećanja… tuđe slike
životno se vreteno
bjesomučno vrti
mnoštvo rođenja…
i mnoštvo smrti

a onda sve staje
u jednom trenu
kao da je tišina
 obrisala stakla
i ugasila vatre
nadomak pakla
samo se tihi pjev čuje
 sirene
što izranja iz morskih pjena
 i krik  orla
 što slobodan lijeće
u visine ..
iznad surih stijena

četvrtak, 23. kolovoza 2012.

Bacit ću pjesme u vjetar

Bacit cu pjesme u vjetar
pa nek ih prostranstvima nosi
stihovi tad ce se plesti
u djecjoj raspletenoj kosi
s maslackom nek poljima lete
raspjevane te pjesme moje
i sjetno nek srce mi sjete
na nebo i dugine boje
zazelenjet ce se stihovi
u vlatima trave
pozlatit ce rijeci i sunce
leptiri na cvijet kad ih stave
u rumenom sutonu nekom
nad zaspalom modrom rijekom
kao pokidane zastave
neka vijore
a zorom nek mirno otplove
sa strujom u beskrajno more...
Sa jesenjim liscem nek suste
na putu zalutalog sanjara
i za njim suzu nek puste
kad ponovi prica se stara
bacit cu pjesme u vjetar
pa neka nastane oluja
i gromovi...vatrene strijele
utisat ce pjesmu slavuja
a kad se sve smiri
i padnu hladne kise
iz trave,eno,stih viri
pod snijegom...
i s ljubicicom ...mirise

četvrtak, 16. kolovoza 2012.

Probudi moju zemlju ispaćenu...

Probudi moju zemlju ispaćenu
sruši visoke zidove nepovjerenja i straha
sebičnost i oholost moćnika
jer svi smo od zemaljskog praha
i lutamo bespućem u zagrljaju noćnika
probudi moju zemlju Stvoritelju
i mir joj i ljubav podari
da ne gledamo kroz staklo bližnje
i da budu nam važniji ljudi a ne stvari
nad  mirisnim poljima lavande
nek prolijeću prelijepi leptiri
a nasmijano ih dijete bere
vođen rukom bezbrižne majke
tamo gdje plavetnilo se stere
 i gdje još nisu umrle bajke
 da nitko siromašan ne bude
niti željan vode ni kruha
 srca da se u ljubavi  zbude
daruj nam malo svog besmrtnog duha
milost prospi na sve drage ljude
isperi kišom svu našu  tugu
namoči  sušna nam polja
nacrtaj na nebu  prekrasnu dugu
i sve neka bude samo Tvoja volja
na obronku planine
nek nikne najljepše cvijeće
a sa visina
orao slobode nek slijeće
i mir među nas spusti
kao bijelu pticu
da tko Tvoje ime izusti
osmijeh nosi na licu
probudi moju zemlju ispaćenu
ljubav da svuda zavlada
u svakom kutku
od najmanjeg sela
do velikog grada

subota, 11. kolovoza 2012.

Zalutala u tebe misao

Zalutala u Tebe misao
u ljubavi  sam se opet našla
kao da nije vrijeme prošlo
kao da nisu prohujale besane noći
dan mi je donio Tebe
kad ni slutila nisam
da ćeš mi doći
šapnula sam tiho  hvala
odgrnula zavjesu samoće
i pustila da u meni zriješ
kao moje oporo i slatko voće
u snu mi se smiješ
a ja sanjam  vjetrovite dvorce
kule straha
a trebalo je samo da zažmirim
da Ti prospeš po meni
malo svog božanskog praha
Put si mi odavna pokazao
gdje ljubavlju se otkivaju zemaljski lanci
i još si mi kazao
pusti da te nose  maštoviti vranci
anđeli da uz tebe staju
a ja ću ti doći na kraju
kad te kočije crne pozovu
u nebeske moje dvore
yidjet ćeš pticu čežnje
i široko velebno more
i lađe što se po duše vraćaju
ispod vrtloga  životnog vretena
nemoj da  te prene moja  sjena
sazdan sam od same svjetlosti
besmrtan kao i tvoji snovi
zato još ti jednom velim
samo…prepusti se i ..plovi!

Postoje pjesme...

Postoje pjesme koje se pišu noću
Kad ispreplete se san i java
Postoje pjesme što grle samoću
I od kojih jutrom oteža glava

Govore o plesu noćnih leptira
Kraj  titrave žute svijeće
Nad njima noć širi crna krila
 I otužni miris širi zaspalo cvijeće

Kraj kreveta sjede sjene
Olovku ti pružaju blijeda lica
Drhtaj lišća na trenutak te prene
Izgubljena u njih zaluta crna ptica

Postoje pjesme kao lađe bez kormilara
Sa spuštenim jedrima kroz mjesečinu plutaju
I nevidljiv oku netko razara i stvara
Zračeće zvijezde što nebom lutaju

Postoje pjesme koje se same pišu
Nevidljivom tintom na stranicama neba
Kao da uz tebe umrli dišuI
I  stihova im dah za besmrtnost treba

subota, 4. kolovoza 2012.

Nad ponorom sjećanja

Nad ponorom sjećanja
u krugu stoje blijede sjene
drže svoja  tiha vijećanja
vide li i one mene?

vjetar utihnuo izgubljen
smiriše se oluje
nagnuta nad ponor nijem
riječi tuđe u meni  bruje

osmjeh i pogled drag
tople oči moje majke
sve uži biva doma prag
sve bljeđe  iz djetinjstva bajke

još samo prolete leptiri
sa proljeća ospe se ružin grm
a iz prikrajka nada viri
put uleknut u travi,  strm

nad ponorom sjećanja
oblaci izgubili oblike
sunce svoj topli sjaj
redam nepovezane slike
vežem ogrlice kraj

rosne doline
maslačka  lepršavi cvijet
promatram daljine
snatreć neki bolji svijet

noć kraj mene šuti
mjesecom ocrtava žuti trag
a duša nevidljivo sluti
neznanac ili prijatelj drag?