Loading...

nedjelja, 29. srpnja 2012.

Naiđu tako neki trenutci

Naiđu tako neki  trenutci
kad ti duša osamljena nebesima vrluda
a tamo u magli urliču vuci
smjerokazi  posvud, a ti ne znaš kuda

naiđu tako neki trenutci
kad razmičeš zavjese  što na vjetru lete
a srce ti nemirima treperi
 najradije bi utekla u krilo sjete

tad te topla riječ prijatelja pronađe
pa  raširiš svoja bijela krila
i privežeš u mirnu luku rastrgane lađe
topli dah sunca, u prolazu leptirova krila

pod tobom trava zamiriše
cvjetovi ospu boje
tragove suza, isperu kiše
a misli… se poput pčela roje

sljepljuješ pokidanu dušu
mozaike slažeš od stakla
i pustiš vjetrove da  u tebe uđu
ljubav te je ponovno dotakla

naiđu tako neki trenutci
napišeš pjesmu, utješiš muzu
što strpljivo na te čeka
obrišeš varljivu suzu
potečeš kao rijeka

srijeda, 25. srpnja 2012.

Pustite me da sanjam...

Pustite me da sanjam  u ovo olovno vrijeme
kad crne sjene lebde nad zvonicima
a kazaljke vremena nepomične
oblake tmurne dotiču
pustite me da sanjam
ne  zavirujte bespotrebno u moju priču

rođena sam u krivo vrijeme
kad zarasle su ceste što u slobodu streme
i nosim na leđima cijelog svijeta breme
zato mi je pogled  sanjiv,  a usne nijeme

pustite da obgrlim svijet
plamenom što nosim na rukama
i sanjam najljepši cvijet
što raste negdje u mirnim lukama

da razlijem vjedra vedrine
po mračnim , tamnim noćima
i donesem mora tišine
nečijm uplakanim očima

pustite me da sanjam
 plave krajolike
ceste što u daljinu vode
maštom da stvorim slike
ljubavlju,,,vratim  rode
pjesnik sam i duša mi sanja
nemire sijem kao bisere po stazi
kojom moj anđeo čuvar
za mjesečine žute… gazi

čežnje sam utkala u zvijezde
pa njima zasjajila oči
mašte vranci prostranstvima jezde
sanjajuć ..neke obasjane noći

pustite me da sanjam u snu i na javi
i razgrćem pjesmom plave cvjetove
nebo što nada mnom  se plavi
vječnosti … beskrajne svjetove

umorile me laži i  nevoljka  htijenja
maske nepovjerenja i vjetrovi straha
prepuna sjete i uzaludnog bdijenja
prosipam stihove poput zvjezdanog praha

pustite me da sanjam , buđenje me ranjava
podrezana bivaju moja krila
u meni sanjalica spava
i o svijetu ljepšem..
ptica moje duše …sniva


Vrt pun tajni

Netko ti jutrom
odreže dan
otkidajuć
 komadić sna
kroči u tvoj dan
vireć
u dušu do dna
raspleteš jutro
I prostreš ga
 po travi
zatreperi
ptica let
nasmijano sunce
u granama
 koloplet
 a ti stojiš
na javi
pomirišeš cvijet

kad u suton
 krijesnice zasjaje
nabubri ti duša
ljepotom
iako uvijek daješ
ovjenčavaš čelo
tuđom dobrotom

netko ti jutrom
odreže dan
uzima  plamičak
 sjajni
ali ti u očima
 još nosiš san
u vrtu duše
pune tajni

Vjetar lutalica

Vjetar lutalicu slijedim
među granama se njišem
tjerajuć  oblake plavim svodom
na prozoru  kapima nečije ime pišem
putujem  nad  osamljenim brodom
u bijelim jedrima se skrijem
čamac puštajuć niz rijeku
 u pupoljku ruže se nasmijem
i šešir skinem  zamišljenom čovjeku
vjetar lutalicu slijedim
dok žuto lišće po cesti vije
poigra se sa mojim licem
u srce mi se skrije
pa listam spomenare
neispunjenih želja
 sa njim leti pjesnikova mašta
dok šumorom on se hvasta
 nosi moje tuge i veselja
vjetrovita  moja duša
kroz šume i planine
 nevidljvi skupa  plešemo
sanjajuć …visine!

nedjelja, 22. srpnja 2012.

Duša kao svijeća

Večeras želim raskinuti duši lance
ovog slabog smrtnog tijela
i zajašit crne vrance
ne treba meni  suza ni opijela
kroz nevidljivo
 projurit ću poput vile
u nebeska prostranstva stići
ta duša mi je meka
poput svile
anđelu svome želim prići
da njegova me ruka dotakne
sjetu da skine sa moga čela
 zato ponovno vam velim
ne tražim suze ni opijela
moja je duša
ogledala puna
 kroz nju svemir struji
sanjiva dotiče je luna
duša kao svijeća
sa tamom se bori
plamenom zlatnim
u besmrtnosti…gori !

subota, 21. srpnja 2012.

Duša

duša je moja naga
velovima se pokriva
 i uvijek sebi draga
o besmrtnosti sniva

duša je moja poput vode
u njoj se ogledaju
prošli životi
po njoj čežnje brode
oblaci bijeli
teški od snova
sanjajuć o ljepoti
biva uvijek nova

na putu je sjene prate
aveti kratkog daha
zore u njoj se zlate
sunčeve suze
I mokre kiše
uz nju staju
 snene muze
tako ona diše

duša je moja
krilo ptice u letu
uvijek svoja
raduje se svijetu

srijeda, 18. srpnja 2012.

U prašini zaborava

U prašini zaborava
leže davno ispisani stihovi
provlače se davne ljubavi
sjene što na suncu blijede
među lišćem požutjelim
vrane kljucaju
uspomenu da probude
na tebe.. na neke davne ljude

noć kroz zvijezde korača
u sivoj haljini vjetar
raznosi sjećanja
a tamo u daljini
 naziru se  crni jahači
osula se po meni
 jedna zvijezda

dah me ledeni
dotakne
niz ulicu pustu žurim
 iz prašine zaborava
ispružile se nečije ruke

dočekuje me prazna kuća
sjena u šutnji
kraj mene je promakla
u prašini zaborava
moja slomljena duša
krhotine od stakla

ponedjeljak, 16. srpnja 2012.

Ovo je još uvijek predivan svijet

Ovo je još uvijek
 predivan svijet
ti koji u očima
 nosiš svu tugu svijeta
zastani na trenutak
pomiriši cvijet
dotakle su te mnoge
 jeseni i ljeta

ništa se otad promijenilo nije
samo su rijeke
 brzacima potekle
u tebi se dijete
 još uvijek smije
i poneke suze
 bolno te opekle

šumama
 još koračaju vile
i Pan svoju sviralu
 u krošnji skriva
sa izvora tvog sna
košute su pile
vjetar u krošnjama
 i dalje sniva

oblake bijele
i prekrasne duge
.rosnu ,s večeri ..travu
u suton
kad polijeću leptiri
osvrni se načas
…podigni glavu

nad tobom
 osut će se zvijezde
i mjesec će poći
 tvojim tragom
a ptice –misli
 pusti da odjezde
nasmiješi se nekom
 prisnom..dragom

sve sjene
 što  prate te noćima
izblijedit  će
 sa tragovima jutra
cijeli svemir
 ti nosiš u očima
nestrpljivo te čeka
 nasmiješeno sutra

poneka bora na licu
uspomena
 što sa tobom liježe
pusti  iz dlana
je  kao pticu
oslobođeni nemiri
 neka bježe

ovo je još uvijek
 predivan svijet
i još ima
 u njemu dobrote
ljubavlju miriše
 svaki cvijet
i nikad  dosta
 čežnje …ni  ljepote
vodoskoka
 zaigranih kapi
pjesme
 razigranih dupina
i blagoslova kiše
što sipi … sa visina

subota, 14. srpnja 2012.

Vjetrovita duša

Moja je duša vjetrovita
puna oslikanih stakala
što se lako lome
sva je šumovita
puna uvala i vala
kroz koje oblaci plove
mjesec  joj snove dariva
njoj se vječno sniva
od čežnja  spliće sanje

moja je duša poput ptice
što gnijezdo svija
 na najvećem vrhuncu
od grančica
skupljenih u travi
i pjeva suncu
pod nebom
što se plavi
oluje i bonace
ucrtale
 neke nove bore
ali još uvijek
 vatre ljubavi
rasplamsale ..gore
moja je duša
kao i tvoja
skliska
na sjećanjima
prepuna svjetlosti
prepuna sjena
milošću umivena…
drhti…u tišini…

Najljepšu pjesmu...


Najljepšu pjesmu pišu vali
što obale oplakuju
iz dubina na površinu pohrle
cijeli svijet da zagrle

najljepšu pjesmu vjetar piše
rastreseno kao što samo on zna
u granama se zanjiše
ta lutalica bez sna

najljepšu pjesmu piše kiša
žedne usne zemlje napoji
siđe sa visina
kapima dugu oboji

najljepšu pjesmu zvijezde sanjaju
na plavom svodu noći
 dok snena luna
 srebro sanjarima toči

najljepšu pjesmu sklada sunce
zora nebo zarumeni
ocrta doline i vrhunce
prigiba se sjena sjeni

najljepšu pjesmu leptir napiše
u svom kružnom letu
na travci se zanjiše
radujuć se cvijetu

najljepšu pjesmu  osmijeh  krije
sa usana se toči
i cijela se duša smije
kroz poglede.. kroz oči

najljepšu pjesmu
ptica poji
njišući se ponad gnijezda
ptiće svoje hrani
na grani ispod zvijezda

najljepšu pjesmu svemir šalje
tajanstvenost u sebi krije
ko da veli ..putuj dalje
ništa za tebe daleko nije

najljepšu pjesmu ljubav piše
prepuna ljepote i sjaja
u svakom se srcu njiše
 i duše sa vječnošću spaja


četvrtak, 12. srpnja 2012.

Umiranje i rađanje

Koliko se puta rodiš
i umreš u jednome danu
kad zarobe te trenutci
i neke tihe tuge
kad nagrnu iz zasjede vuci
i vlakovi stanu nasred pruge
kad ti osmijeh ozari lice
pomiluje  nečija draga ruka
na dlan ti leptir sleti
I mirna pronađe te luka
raspremiš jedra
kao umorni mornar
poslije duga puta
legneš u u odaje
 nečijeg srca
ali nemir uskoro doluta
pa pustiš dušu
da u očaju grca
lijepa riječ  e utješi
na rubu  prve suze
u obranu staju
sve tvoje muze
pjesnici i sanjalice
otkrivenog lica
koliko se puta rodiš
i umreš u istome danu
kao mala slika
 oslikana na božjem platnu
što svi kraj nje prođu
Iii bar zavire
a kad kišne jeseni
dođu
ti još sanjaš
rosne tople noći
 i ljetne leptire
koliko se puta rodiš
i umreš u jednome danu
a bližnji mjesto da tješe
gorku sol dodaju na ranu

umiranje i rađanje
uvijek iznova
na  rubu bola…
na rubu snova…

srijeda, 11. srpnja 2012.

Balerina

Na tankoj niti
između dva svijeta
lepršam poput balerine
povremeni bljeskovi
tajnovita otvaraju se vrata
zabliješti me svjetlost zlatna
išuljam se poput tata
krajičkom oka
na rubu svijesti
odaje  svjetlosti  ćutim
vjetrovite slutnje
hodnici bez kraja
tišine i šutnje
i duše bez sjaja
prebirem mrvice ljubavi
na me motre
Čuvari praga
tonovi ispremiješani
balerina što pleše
na tankoj niti
između dva svijeta
mirišuć plavu ružu
u vječnosti što cvijeta

donosim plavetnilo
u očima
beskrajne plave svjetove
i putujem tako noćima
kroz vjetrovite špilje vremena
neznatna ..mala
poput… sitnog sjemena

ozelenit će jednom drvo
svih mojih spoznaja
na njega će ptice slijetati
na povratku iz beskraja

 a ja ću i dalje plesat
visoko… među bijelim oblacima

ponedjeljak, 9. srpnja 2012.

Svi moji putevi

Ima put koji vodi
 od tebe do mene
uski.. neprimjetan …tih
duša ga lako pronađe
kad u dubine
 ljubavi uroni
i napiše ruka stih
ima i drugih puteva
što u provaliju mame
bliještavi.. okićeni
sjaje u dubini tame
nikud oni ne vode
već u iluzije mame
ako želiš stić do slobode
zaviri putniče
u svoje snove
jedini je put srca
topli..udišući..meki
na nekom  zavoju
 stići će te
i moji koraci daleki
uronit ćemo u tišinu
oblaci bijeli
putokaz će biti
I prije no što  noć
 nas stigne
u tebe ću se
kao rijeka sliti
svi moji putevi
nespoznatljivo slute
krajičkom misli
na rubu zjene
u mene ljepota uđe
i božansko me prene

petak, 6. srpnja 2012.

☆ Magical World ☆

Sanjiva duša

Sanjiva duša
promiču godine
raspletene vise niti
i onaj mali trag
što do zvijezda vodi
ogrnuta sjećanjima
sanjiva duša
sanja o slobodi
zarobljena u smrtnom tijelu
čežnja za beskrajem
krila širi
na izvorskom vrelu
nalaze je sanjivi leptiri
stajala je tu mnogo puta
zagledana u mirnu vodu
ogledavajuć samu sebe
sanjajuć beskraj i slobodu
mjesec joj je splitao sanje
a zemlju pohodila je želja
da još jednom uroni
u ljudske tuge i veselja
da se bivanjem ostvari
i nadraste samu sebe
sjene sakrile joj bit stvari
virila je kroz sanjive zjene
neizrecivo sluteć
i još pokoju  neotkrivenu tajnu
jednom će ipak odustat
pretvorit se u zvijezdu sjajnu
sanjiva duša
na međama dana i noći
proletjet će kao ptica
neograničene uvijek
bile su njene moći

utorak, 3. srpnja 2012.

Rasute kose Anđela

Rasute kose Anđela
sunčane zlatne niti
u sutonu nad morem
nasmiješeno lice
i dok trava se rosom kiti
puštam misli ka nebu… kao ptice

rasute kose Anđela
na svijet što u izmaglici diše
u meni se isprepliće
i san ..i java
a prošlost sliku za slikom… briše
ili to samo vjetar  usporava
nemire slaže na rosne  pute
rasute kose Anđela
 i tišine… i daljine
što  oduvijek se  dušom slute

rasute kose Anđela
kad noć na zemlju liježe
mjesečevi jahači snove ospu
a misli… u plavi beskraj bježe

možda neki
prošli životi
vječitog sanjara
što ne sagore u ljepoti
rasute su  kose Anđela
što stvara se i… poti
od gusjenice predivnog leptira
od sjemena drvo stoljetnog hrasta
i sa vjetrom po raskršćima svira
na krilima u proljeće donosi  ga lasta

neispunjene čežnje
na bijelom oblaku crta
a onda se nasmiješi
 cvijetu ubranom
poklonjenoj ljubavi
u dubinama
 i tvoga srca