Ti brzaš poput rijeke,niz bijele litice
bistra i osvježavajuća,mameći osmijehe
i zadivljene poglede.
Svake jeseni danima miruješ u svome koritu
mutna i tamna,i ništa se u tebi ne odražava
osim ogoljelih krošanja breza.
Nanovo svako proljeće preplave te nemiri
nabujaš,natapajući besplodna polja oko sebe.
Noćima,tvoj sanjivi lik se ogleda
u tebi poput mjeseca,budeći sjećanje na izvor
iz kojega si davno potekla.
I dok gasiš žeđ zalutalom putniku
otvarajući svoje plave oči,u ranu zoru
doziva te ocean,šumom svojih valova
na igru,kojoj nema kraja.
Tobom sigurno plove lađe
nošene vjetrom tvojih nemira
i bijele se jedra nade
gubeći se iza obzora.
Uz tvoje obale noćivaju ptice
umorne od duga leta
a u dubinama tvojim snivaju školjke
stvarajući najljepše bisere.
Za vedrih noći,poneki utopljenik
pogleda kroz tvoje oči
prije no što potraži svoju zvijezdu
gore na nebu.
U tvojim vodama,tugu ispiru poput pralja
umorne duše,dok im ti daruješ ljubav
koju zatim nose svojim kućama
kao mirisno,čisto rublje,u svojim košarama.
Djeca se bezbrižno igraju u plićacima
tvoje vedrine, vadeći pijesak iz tvoga korita
i gradeći kule od same mašte
kojom ispireš njihova bosa stopala.
Poslije dugih kiša,tvoje umorno lice blista
poput duge,spajajući rijeku i nebo.
Nema komentara:
Objavi komentar