koja je od Boga dana
da li nas to zlo kuša
ili putujemo bez plana
kakva to magla uniđe
u srce i u naše oči
i koja nam to avet
potajice priđe
kad se zloba iz riječi toči
smrvljeni žrvnjem
što život se zove
u bescjenje prodajemo
za ego i svoje snove
i osvetu srce išti
gazeći nemilice
sve pred sobom
a zavist u nama vrišti
čak i na korak… dva
pred vlastitim grobom
ova je pjesma mračna
u crnilo ovite joj boje
kad je pruga uskotračna
a vlakovi samo stoje
kako se to izgubi dušu
hoće li mi tko reći
i hvata nevinog za gušu
izgovarajući podle riječi
nisam odgojena tako
tako me nije učila majka
da budem nijemi svjedok
kad digne se buka i hajka
ja barjak ljubavi ponesem
na poprište barikada
bogu se tiho pomolim
na zidinama usnulog grada
i bijelu zastavu izvisim
poletim visoko
nevinošću bijele ptice
sve dok ljudskost
ne povrati
svoje pravo lice
