Pero iz krila anđela

Pero iz krila anđela,
šumeći lepet krila nada mnom,
moja duša otežala
nanovo pronalazi put.
Bjelina silazi na zemlju,
nejasan lik, moje lice u zrcalu
gledam ga sa čuđenjem.
Nevidljiva mreža
razapeta između neba i zemlje,
silazi njome jedan anđeo
uzima izgubljeno pero bijelom rukom.
Svijet i ja u slici
prelama se svjetlost duginim bojama
i dok noć riče poput ranjene zvijeri,
moje ruke ljubi blijeda zora,
u polusnu drhtim, sva u bunilu...
2
Slutnje meke i mlake,
otvaram teške vjeđe,
anđeo mi se smiješi,
slatki miris preplavljuje mi nosnice.
Ne, ne želim se još probuditi,
Visoko podiže ognjeni mač
nad mojom glavom, obranu i štit
zlo nevoljko odmiče putem,
zaklanjam oči rukom,
zasljepljuje me to plavetnilo.
Stazom kojom prolazi
ostaje razbacano cvijeće,
ostaje miris vječnosti.
3
Začuđeno otvaram oči.
Da li me je to anđeoska ruka dotaknula?
Mir polegao u mene
kao ptica u gnijezdo,
veliko svemirsko jaje bubri
prije no što se rasprsne
u mnoštvo zvijezda,
ispremiješani glasovi
anđela i ljudi,
sa šapatom odmiču
neznani svjetovi.