ili ne dođe
prisile tu nema
uzalud je tražiš
uz tebe ona drijema
onda se probudi
na rubu tvoje duše
obučeš je u bijelo
nemire ti otpuše
kraj papira sjediš
sama u noći
sa ruba stranice
pjesma se toči
vrijeme stane
zarobljen trenutak
otresaš grane
latice u vrutak
ne očekuješ priznanje
niti se žalostiš
samo si sanje
iskreno oprostiš
teško je hodati po vodi
kad te java vreba
u mjehuriću letiš
nebo te baš takvu…treba
iz beskraja
dotiču te niti
nevidljive splićeš mreže
netko mora sniti
anđele i zlatne vriježe
da sanjari ne zalutaju
u oblake i sjene
darivaš im ljubav
u njedrima morske pjene
Nema komentara:
Objavi komentar