KORAK 2. Pejak Mirjana Peki

Predvorje bijele tišine

U predvorju bijele tišine
miriše bijelo cvijeće
I bijeli se golub u nebo vine
snivajući nebo .. i daljine

uspomenama gori svijeća
 i plam svoj u noć baca
latice razbacanog cvijeća
 kud prošlost osamljena korača

u predvorju bijele tišine
nepomične stoje slike
čežnja u nebo se vine
sjene stvara
u borovima
od tvog lika

vjetar skriven iza ugla
na raspuknute nade vreba
vrti se zemaljska kugla
 a meni topli zagrljaj  treba

u predvorju bijele tišine
mozaik od sjećanja slažem
I prepuna tišine
rastanke bolne važem

na vagu posjeli anđeli
mekih… bijelih krila
pjesmom ..zarobljeni trenutci
let …nekih novih leptira

u predvorju bijele tišine
utišah korake svoje
spletoh od snova dugu
u srcu promiješah boje

uzeh sjaj sunčanih zraka
rumenilo ranog jutra
i poletjeh povrh mraka
u ljepše..bolje sutra

Pomakla sam granice

U pjevu ptica zgasnulo ljeto
već jesen na kestene miriše
ostalo je ono lijepo i sveto
ljubav što ispiru kiše
na pločnicima lišće umire
vjetar uspomene crta
 kroz prozor oči vire
latice ruža u dnu vrta
u pjevu ptica ostali snovi
toplina zagrljaja
krajolici što nebom plove

na pjeni morskog vala
ljuljaju se barke
pune samoće i sjete
a ja puštam u nebo pticu
u meni sniva dijete

na pragovima noći
polegle nade
da usnut ću jednom
vitezove i kočije pune cvijeća
raspuknuto sjećanje
gasne u meni
kao dogorjela žuta svijeća

slažem slike
u album bez korica
među otkinute stranice
sve ja mogu
nebu
pomakla sam granice

Pjesnička riječ

pjesnička riječ beskraj otkriva
u pupoljku cvijeta… u kapi vode
zimi u snijegu sniva
proljeće i povratak rode

pjesnička riječ dušu dotakne
kao lišća drhtaj …kao vjetra dah
bol iz srca odmakne
ospe se kao zvjezdani prah

pjesnička riječ stoljećima korača
tkajući niti vremena
dohvaća se pera mjesto mača
ocrtavajući obličja sjena

pjesnička riječ ljubav opiše
zarobi u vječnost trenutak
srca zaljubljena riše
poteče kroz slova kao vrutak

pjesnička riječ razgrće snove
kao snene oblake bijele
nebom oni otplove
suncu se vesele

pjesnička riječ nevidljivo sluti
krajičkom oka …na rubu zjenice
s maslačkom u travi zažuti
zacvrkuta glasom sjenice

pjesnička riječ zavjese sklanja
rukom vječitog sanjara
u dubine duše uranja
vrata ka vječnosti otvara

na proplanku nemira
zrije u samoći
velika poput svemira
riječ se pjesnička toči

u pupoljku se ruže skriva
u leptirovom letu
pjesnička riječ sniva
daruje se svijetu

malo slikica sa međunarodnog pjesničkog festivala u Rijeci - Magicus.info magazin

malo slikica sa međunarodnog pjesničkog festivala u Rijeci - Magicus.info magazin

Na krilima pjesme

Pjesma dođe
 ili ne dođe
prisile tu nema
uzalud  je tražiš
 uz tebe ona drijema
 onda se probudi
 na rubu tvoje duše
obučeš je u bijelo
nemire ti otpuše
kraj papira sjediš
 sama u noći
sa ruba stranice
pjesma se toči
vrijeme stane
zarobljen trenutak
otresaš grane
latice u vrutak
ne očekuješ priznanje
niti se žalostiš
samo si sanje
iskreno oprostiš
teško je hodati po vodi
kad te java vreba
u mjehuriću letiš
nebo te baš takvu…treba
iz beskraja
dotiču te niti
nevidljive splićeš mreže
netko mora sniti
anđele i zlatne vriježe
da sanjari ne zalutaju
 u oblake i sjene
darivaš im ljubav
u njedrima morske pjene

Topla poput zrake sunca

U tišini kraj tebe ću sjesti
pustit sa tobom i suzu
ruke će naše se splesti
čekat ćemo tvoju muzu
na raskršću snova
oluje će stati
i vjetar u granama borova
kad ti kosu sunce pozlati
ispraćat ćemo laste vrh krovova
ta od rođenja te pratim tvoga
skrivam se u lišću i rosi
kad budeš bez ikoga svoga
ljubav u njedrima nosi
strpljiva i smjerna
u svakoj nedaći što te snađe
istini budi vjerna
ja kormilar sam tvoje lađe
samo se prepusti
bez osvrtanja … sa malo nade
u molitvi ime mi izusti
mostovi se tako grade
između  zemlje i neba
sjajni vode do vrhunca
nađeš  se na oblaku bijelom
topla… poput zrake sunca

Moje darovano ime

Onog dana kad krenem
sanjiva ispod duge
pronaći će me u kapi kiše
u suzi gladnoga djeteta
dušu što na stihove
mi miriše
 ne želim pohvala
 ni pijeteta
dovoljno će biti
 da stih mi u magli zazvoni
poput plavog zvončića u travi
a ja ću sniti
budeć se u tuđoj javi

zar  život nije samo san
duboka neka rijeka
krijesnica na dlanu
predaka zov
 i daleka jeka
gdje jeleni se ogledaju
u bistroj vodi
 a sjene do nas sjedaju
mjesečeve djeve snene
 dok lađar nebom brodi

onog dana kad krenem
skupit ću lijepe trenutke
u dlan hladne ruke
na oblaku nekom
bit će moji dvori
stakleni zvonici
ure gdje je
 vrijeme stalo
 gorjet će
plamičak mi duše
živjet htjela je…još malo
 vjetrovi jurit će kroz klance
vuć se okovi mi tijela
sudbine raskinut ću lance
svjetlost postat bijela
u beskraju izmišljenog vremena
 sanjat će sanjari
neke nove rime
 možda na trenutak
zasjaji u njima
i moje darovano ime

Što znamo mi...

Što znamo mi
putnici u prolazu
kolika su modra nebesa
i gdje zvijezde
 jutrom noćivaju
poslije svemirskog plesa ?
što znamo mi
zarobljeni u vrijeme
okovani lancima sjećanja
tko sije vječnosti sjeme
I tko drži tiha vijećanja ?
gledamo svoj odraz
 u kapi vode
tako daleko od doma
tako daleko od slobode
što znamo mi
 kakve se  tajne skrivaju
u razapetoj mreži
naših slutnja
I gdje anđeli snivaju
iza svih riječi
postoji samo šutnja…
što znamo mi
rasuti kao zrnca
u pustinji
svojih želja
gdje skrila se
naša uspavana snaga
 gdje mačevi
 u zemlji leže
a dani .. kao bjegunci
u nepovrat od nas bježe ?
što znamo mi
kolike su planine
 gdje vjetar
visoke borove njiše
i tko nevidljivom tintom
sudbine naše
uzgred piše?
Što znamo mi
maleni kao mravi
na planeti
što se bjesomučno vrti
tko životu zahvaljuje
 i slavi
igru nasuprot smrti ?

Povratak

Kad skupim  okrajke duše
sve probdjevene noći
titraje noćnih leptira
čari svih šumskih vila
obratit ću se muzama
da ugledam tvoje oči

kad skupim  bisere
trenutke u dlan ruke
sjećanja po putu
poput uplašene ptice
trenutak ću opstati
dok ne dočekam tvoje lice

u krletci od snova
porodit će mi se duša
i poletjet ću vrh sunca
kao zlatna ptica

proparat ću nebesa
sijevnuti će munje
a onda ću pasti
u nisko žuto žbunje

pronaći će me kosci
uspavanu  među travom
mislit će da  vide vilu
u sutonu plavom

  tiho će mi prići
da me iz sna ne zbude
neće znati
da sam sama ljubav
što sišla je među ljude