pjesnika
što sja među zvijezdama
nek se stihovi u mene pretoče
da novi stih napišem
i sazrije u meni
pjesma kao voće
dotakni me stihom
da prolaznost preživim
da riječ mi daleka
u dušu uniđe
i da pronađem sebe
krhku i malu
sa dušom od vjetra
što zebe
na raskršću snova
svi smo isti
i brige koje mene more
davni je pjesnik
ucrtao u svoje slutnje
svi smo kapi
koje čine more
i bole nas iste riječi… i šutnje
čarobna pjesma
pjesnika sa dušom
u meni
moje tihe čežnje
možda je to u mene pala
neka davna zvijezda
i zasjajila mi oči
dotakni me stihom
a onda zašuti
da podijelimo tišinu
jer sve neizrečeno
može da se nasluti
u stisku ruke
i pogledu…u daljinu
prašnjave ceste
obrisi u magli
a ponad njih… prekrasna duga
u vrtuljku života
spletena
i nasmijana sreća
i teška kao breme… tuga
dotakni me stihom
besmrtne nek zazvone riječi
da uronim u ljepotu
i zanjišem se poput klasja
predam se..životu
Nema komentara:
Objavi komentar