tražim tu jednu riječ
beskrajno da opišem
ali uvijek mi izmiče
i na korak je ispred mene
a glas Graditelja Svjetova
razmiče zavjese pred mojim očima
šapuće tiho mojoj duši:
Osvrni se malo oko sebe!
sjena mi broji korake
vaga uspomena zemlju je dotakla
pa skupljam odjeke i svitanja
u zlatnu maramu želja
vječito na putu!
otkad znam za sebe
uranjala sam srce u nedokučivo
tražila u pogledima
presliku svoje duše
i uvijek ostajala razočarana
sad puštam da vjetar
mjesto mene raspreda stihove
među bijelim oblacima
ta jedan je život premalo
da opišem svu tu ljepotu!
otkad znam za sebe
pratila sam tuđe korake
kroz drevne hodnike vremena
i vidjela sanjare sklopljenih očiju
što kao slijepci dohvaćaju
rub haljine anđela
ostavljajuć svoje stope
među zrncima pijeska
u pustinji što zove se nadanje
nemoć čovjeka pred svemirom
što pleše kao neumorna plesačica
i mala riječ zarobljena na usnama
što se u ogledalu jezera odražava
ne dotičući potonule zvijezde!
Nema komentara:
Objavi komentar