Misao anđela

Misao mi noćas zastala na rebrenicama prozora
Noć tkalja je mjesto mene pjesmu zapisala
Među teške kišne oblake i usnule ptice
Ucrtala i moje blijedo lice kroz probuđene sanje

Muklu su tukle ure sa staroga zvonika
Ponoć je dohitala u razderanoj haljini
Šum vjetra raspamećen lutao među krošnjama
A negdje daleko …sve dalje oglasila se sova

Okrugli mjesec nepomično je stajao ponad moga krova
Kao nijemi svjedok razbacanih po putu uspomena
Stihovi su klizili niz stepenice napuštene kuće
Kao beživotne sjene davnih predaka

Misao mi noćas zastala kao oteta sa usana naranča
Djeteta koje još  nije svijet upoznalo
Pa začuđeno pogledava oko sebe
Zaškripala su vrata  mog anđela čuvara
Što je umoran sjeo do mog uzglavlja

Napiši pjesmu što govori o nebesima
Ta dovoljno ti je biti sjenka među jednakima
Tako mi reče moj anđeo čuvar
Prije no što san uleti između mojih kapaka

Koraci kroz vrijeme

Iznad moje glave kristalni lusteri
Na meni haljine od brokata i zlata
Kraljica sam u svom dvorcu raspojasana
Što snove pretvara u zbilju
Samo jednim lakim dodirom svoje ruke

Prisjećam se svojih mnogih života
Kao što putnik otkida sa kofera naljepnice
Smješkajuć se pomalo tajanstveno
Jer on jedini znade otkud je upravo došao

Plamte u meni krajolici u sutonu
Zvonici prepuni čudnih ptica
Što polijeću niz krajobraze
Smiješi mi se lice djevojčice
Prepoznato i milo
Strankinji sa osmijehom djeteta

Jahači u oklopima rastjeruju konje
Niz zelene padine pokraj rijeke
A u meni odjekuju koraka jeke
I mirisi ruža tek ubranih
Ulaze mi u nosnice

Tamo i ovdje istovremeno
Raspolućena dva vremena
I sjena što mi sjeda na ramena
Teret ogromnih godina
Drevna sam kao što samo mogu biti
Kraljica zarobljena u kuli uspomena
Dok zastaje u hodu vrijeme
Otkinuto kao padajuća zvijezda
Što proleti na trenutak i zauvijek nestane…

Koraci kroz vrijeme što zastaju
Java i sjećanje ispremiješani
I maleni odbljesci na horizontu
Morat će bit dovoljni
Duši u protjecanju

Stari Bogovi priznali poraz

Stari Bogovi priznaju poraz
pred novim bogovima novca
Artemida boginja lova pogubila strijele
u  šumama zatrpanim smećem
jezerske Vile odumiru na obalama
mutnih prljavih voda
a Pan žalostan sjedi pod hrastom
i njegova svirala muklo ječi nad dolinama
u smogu velikih gradova
kuje svoje oružje bog rata Ares
Amor  po parku lovi izgubljene poglede
Edip je zagrlio majku
Narcis zaljubljeno šeće sa svojom slikom
uramljenom u okvir sebičnosti
stari Bogovi priznaju poraz
Afrodita uzdiše pod teretom lažne ljubavi
Vrag je ispremiješao skale vrijednosti
I Demoni se slatko smiju
Patuljci se kriju
pod stogovima izgorjele trave
još jedino slave preostale ptice
cvrkutom svojim traže žice
da sačuvaju svoje melodije
leptiri izgubili boje
bijeli kao duhovi lete
još samo srce poete
 vjeruje u čudo
stari Bogovi su priznali poraz
Na dalekom Olimpu
utonuli u drevni san
Strpljivo čekaju povratak
Feniksa drevne ptice
što spalit će svijet
i iz pepela porodit novi
ostaju samo snovi
na dnu Pandorine kutije
i anđeo što uporno pruža
posljednji ključ
 vrata vječnosti

Tražim riječ

Otkad znam za sebe
tražim tu jednu riječ
beskrajno da opišem
ali uvijek mi izmiče
 i na korak je ispred mene

a glas Graditelja Svjetova
razmiče zavjese pred mojim očima
šapuće tiho mojoj duši:
Osvrni se malo oko sebe!

sjena mi broji korake
vaga uspomena zemlju je dotakla
pa skupljam odjeke i svitanja
u zlatnu maramu želja
vječito na putu!

otkad znam za sebe
uranjala sam srce u nedokučivo
tražila u pogledima
presliku svoje duše
i uvijek ostajala razočarana

sad puštam da vjetar
mjesto mene  raspreda stihove
među bijelim oblacima
ta jedan je život premalo

da opišem svu tu ljepotu!

otkad znam za sebe
pratila sam tuđe korake
kroz drevne hodnike vremena
i vidjela sanjare sklopljenih očiju
što kao slijepci dohvaćaju
rub haljine anđela
ostavljajuć svoje stope
među zrncima pijeska
u pustinji što zove se nadanje

nemoć čovjeka pred svemirom
što pleše kao neumorna plesačica
i mala riječ zarobljena na usnama
što se u ogledalu jezera odražava
ne dotičući potonule zvijezde!

Mala nepravilnost u sazvježđu Riba

Mala nepravilnost u sazvježđu Riba

i nedjelja daleke neke godine

rođeno je dijete sa snom u zelenim očima

Nisu mu došli mudraci donijeti poklone

niti su ga vile nejakog pohodile

ali nasmiješila su se tri anđela

pod niskim stropom zajedničke sobice

i dijete se shvaćajući nasmiješilo njima

Stari je astrolog istresao kamenčiće

i prostro putem ruže sa mnogo trnova

i nasmijana djevojčica puna ideala

što su se raspršili kroz teret godina

kao raznobojni klikeri na prašnjavoj cesti

Odrasla već žena nije se dala smesti

već je sa vjetrom dvorce muza pohodila

da šapnu joj bit njenoga rođenja

mala nepravilnost u sazvježđu Riba

nebeske zazvonile su strune

 a odsjaj plave Lune

ponesla je u očima

MojaRijeka.hr - Vesna Krmpotić - Portret majke Indije

Možda mogu da promrse mi staze

Možda mogu da promrse mi staze
Na trenutak maglom da zasjene
Ti što mojim koracima gaze
I broje mi korake odbrojene
Možda mogu vodu da zamute
Riječima grubim
Da mi srce ražaloste
Ali ja ih uvijek primam
Kao prolazne… čudne goste
U svoje mogu da zapletu me mreže
Satkane od ljubomore i laži
Kao aveti od mene bježe
Jer meni je osmijeh draži
Ispod zemlje kao crvi vire
Podsmješljivo mi nude gozbu
Ostavljan prepune stolove
Uzimam praznu torbu
Pa na put sa vjetrom krećem
Sa dva… tri leptira
Anđela svog srećem
I dušu punu mira
Možda mogu mi ukrasti trenutak
Postoji u meni tihi kutak
Gdje spavaju mirne breze
I šum se potoka u daljini čuje
a život platno ljubavi veze

Pjesništvo Emilije Dević

Hrvatska Pjesnikinja Emilija Dević nije nepoznata našoj čitateljskoj publici. Objavljivala je svoje radove u vodećim hrvatskim portalima za poeziju od magicusa i webstilusa do očaravanja. U digitalnim knjigama u Zagrebu publicirala je tri zbirke poezije: Cuvari sna, Knjiga vječnosti i Putnik bez adrese. Nema nikakove sumnje da je riječ o značajnom pjesničkom prilogu naročite vrste koji bi mogao biti daleko veći da su prilike naših pjesnika i pjesnikinja u Hrvatskoj bolje.Ovako moramo biti zadovoljni da su ove tri zbirke poezije ugledale svjetlost dana mada nije bilo moguće i daleko više. Stoga se meni čini da bi Ministarstvo kulture Republike Hrvatske trebalo posebnu pažnju obratiti prema onim naši pjesnicima kojima imovne mogućnosti ne dozvoljavanju štampanje i objavljivanje svojih radova i u vidu skromne ali značajne potpore pomoći da literarni radovi izuzetne vrijednosti kod nas izađu na vidjelo dana. A da o financijskom nagrađivanju naših ponajboljih pjesnika niti ne govorim- nagrađivanju koje ne bi bilo u zavisnosti od prođe na tržištu kulturnih tvorevina nego iz našega osjećaja za duhovno dobro naroda kako bi se osvjedočili o istinskoj dimenziji najbolje hrvatske literature.

Zbirka poezije sa imenom Putnik bez adrese objavljena je prvi put prošle godine u digitalnim knjigama u Zagrebu i ova knjiga ima predgovor autorice koja zapisuje: ''mi smo putnici bez adrese jer rađamo se dolazeći sa zvijezda...a na kraju našega puta vraćamo se domu naših duša, negdje opet među zvijezde''. (str.5) Nema nikakove sumnje da je ovdje riječ o poimanju ljudskoga života kao jednoga puta u nepoznato, puta u kojima su ljudi kao kola koja lagano drndaju meandrima šumskih puteljaka i čini se onda da je svaki čovjek jedno takvo kolo ali da je put svima isti, bivanje i iščezavanje . I ako je sve unekoliko propadljivost ljudskoga života onda što je istinito i realno u našemu ljudskome svijetu boli , patnje i nadanja. Dolaženje i odlaženja našega života ne može biti rezultat jednoga ozbiljnoga sklopa u kojem izvornost života proizlazi iz karaktera našega biča. Samo ono što je supstancijalno može biti istinito. Sve ostalo jesu stvari ili prividi. Supstancija niti nestaje niti nastaje- ona je vremenski beskonačna. Ili vječna kako Emilija Dević razumijeva vrijeme , kao vječni lahor prolaznosti ili kao ''vjetar prolaznosti''(str.12): rađamo se među zvijezdama , odlazimo među zvijezdama i kao da je čovjek jedna beskonačna maloća spram beskonačnosti vremena i prostora, sati, godina, stoljeća. Odatle slijedi jedna fundamentalna naša nesigurnost u kozmosu u kojem mi plovimo u neizvijesnost i sve nam izmiće u bijegu bez kraja. Ovu silnu snagu realiteta imamo izraženu već kod najranijih starih atomista: spram ovog realiteta stoji jedno realno stanje čovjeka koji misli i osjeća kao što i spoznaje po analogiji s prirodnim predmetom za kojega kažemo da je privid ili onim bićem koje proizilazi iz kozmosa . I to je jedno ništeće proizilaženje gdje je čovjek u kozmosu izgubljen osjećajući njegove beskonačne moći : mogli bismo reći da je ovdje čovjek shvaće kao modus mišljenja. Konzekventno to ne znači ništa drugo nego da je ego našega mišljenja upravo mišljenjem depotenciran na stvar, odnosno na njegove relacije. Čovjek je dakle misleća stvar a sve stvari onda mogu biti modi cogitandi ili prividi. Da nije jedne tako fundamentalne odluke na život i iskušavanje života kroz najtemeljniju njegovu struktura kakva je ljubav. I ljubavi je ovdje dat kozmički zadatak: ''maleno zrnce zvjezdanoga praha, sjena će u meni ostati, malena pod nebom, u beskraju opstati'' (str.60). Ima mnogo optmizma u ovoj strofi -da se opstaje u beskraju, da se istrajava, da se izdržava. Filozofski gledano poruka Emilije Dević je neoubičajeno vrijedna i po toj poruci i tom optimizmu da se u beskraju opstaje njoj sigurno pripada posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj literaturi.

　

zlatan gavrilović kovač

Preoblikovanje stvarnosti

Preoblikovanje stvarnosti
zahtijeva šarenu paletu
 i brdo kistova
zauzdavanje konja
koje su ostavili nomadi
seleći se na drugi kraj svijeta
ušutkavanje vlastitih sjena
što noću sjedaju
 do tvojih nogu
I maleno perce anđela
sa kojim pišeš
na izgubljenoj stranici
zahtjeva čekanje
na nekoj stanici
vlakova što polaze u ponoć
sa samo jednim putnikom
 oslonjenim na prozor
preoblikovanje stvarnosti
traži srce ratnika
što luta stepom
u potrazi za Jednorogom
ili nevinu dušu djeteta
što još vjeruje u čuda
traži sanjara luda
kojem su zvijezde namignule
pa reda nepovezane slike
plešuć na mjesečini kao derviš
prosjaka što ljubav moli
i koricu kruha
što otimaju mu ptice
na vjetrovitim kulama
vilovitih dvoraca
negdje…među oblacima

Dodirnuta sjećanjima

Mogla sam se roditi u dalekoj Africi
biti  gladno crno dijete
što pustim poljima luta
mogla sam se zateći pored puta
dok prolaze izbjegličke kolone
kao zaboravljeni zavežljaj
mogla sam živjeti od mrvice kruha
što mi dobronamjerni udijele
i piti iz ruku mršavog pustinjaka
vječito žedna ljubavi
živjeti u okovima straha
kao robinja na dalekom Istoku
mogla sam trčati stepom sa životinjama
slobodna kao ptica
gola i raspojasana
sa nebom u očima
spavati pod vedrim nebom
u šatoru kojeg su podigli beduini
ili živjeti u dalekoj Kini
i puštati zmajeve niz rijeku
uranjati u Ganges...prastaru rijeku
lotose zaplićuć u svoju kosu
mogla sam piti rosu
 sa prvim doseljenicima
iz listova velikih banana
 a mogla sam biti samo tama
na rubu Svemira
nedosanjana zvijezda
prastara sjena što noću korača
 zastajući na gluhim raskršćima
još uvijek sanjam noću
daleke gradove u magli
gdje se moje ja iznova porađa
pa puštam da plovi
 ta bremenita lađa
sudbinom ovjenčana
i tko zna na koju ću obalu stići
dodirnuta sjećanjima