Nevidljive strune

Dopre do mene zvuk nevidljivih struna

U me se pjesma nastani

Sa smiješkom me gleda sanjiva luna

I ptica promrzla na ogoljeloj grani

Kiša po prozoru kapljicama piše

Puteljke koje brišem rukom

Uspomena probuđena uz mene diše

Kao kapetan broda pred mirnom lukom

Rastvorena okna samoće

Vjetar mi  pozdrave šalje

Pjesma zrije kao zakašnjelo voće

Šapćući mi tiho… kreni dalje!

Titra božićna svijeća

Jaslice pored okićenog bora

Nabrat ću negdje zimskog cvijeća

Prošetat kraj hladnog mora

Zatvorit za sobom tiho ću vrata

Prateći nevidljive strune

Anđela sa krunom od zlata

Dok nebesa u mene se krune…

Nevjesta vjetra

Ja sam nevjesta vjetra
lomim ogoljele grane
skrivam se u oku uragana
pjesma ptice u mene stane
hodam cestom ogrnuta lišćem
oblake razgrćem tmaste
uz ognjište nevoljnika se stišćem
po meni ožiljci.. zarasle kraste
razderane su haljine moje
osmijeh na licu nosim
tamo gdje umiru boje
drhtaj ljubavi prosim
sa ramena mog polijeću ptice
visoko u plave daljine
vjetru poznajem lice
skrivam se u njegove dubine
kad stane nasred čistine
i obgrli  zelene grane
i ostane zarobljeni šum
što godovima liječi rane
ja sam nevjesta vjetra
što cestom pustom korača
sama sa nemirima svojim
odjeke koraka vremenu vraća
rijetko se uspnem među zvijezde
 mašta su koraci moji
oluje u meni se gnijezde
uspomene sebi krojim
 gasim izgorjelu svijeću
na prozoru osamljenog doma
otkidam latice cvijeću
prijateljica sam  groma
napuhujem jedra tragaču
što nepoznate zemlje traži
raznosim trnje i draču
 sve klevete i sve laži
ponekad se iznenada smirim
kroz zavjese provirim
 i donesem ljubavi dašak
ja sam nevjesta vjetra
 lagana moja su krila
volim u san vam doći
utješit vas kao vjetrovita vila

Pjesma bez zavičaja

Pjesma bez zavičaja
kao oblak ili ptice let
bez početka i kraja
pjesma koja grli svijet
kao ispružena ruka
 zagrljaj prisni ..znani
pjesma kao mirna luka
 pjev ptice na grani
koja se sama piše
na praznu stranicu
uz tebe da diše
brišući granicu
pjesma što teče
kao sanjiva modra rijeka
sa lađama što si sliče
i obalom što čeka
pjesma kao voda
namreškana…pitka
kao sloboda
jednostavna…čitka
ko drhtaj dva srca
urezana u koru drva
pjesma ko ljubav
nezaboravna… prva

 
Sanjar budan sanja..o pjesmi najljepšoj od sviju..koja će cijeli svijet da obuhvati..da ustrepta mu duša a onda da umre spokojno pod zvijezdama jedne ljetne tople večeri.. u sam rumeni suton i padne njegova zvijezda a dječak što je izašao u šetnju..usklikne:“ Vidi majčice jedna je zvijezda pala.. smijem li nešto poželjeti?“
 
Pjesma bez zavičaja
bez adrese
koja sjene spaja
i srce ti odnese
u nebo te vine
izvan svih okvira
pjesma što se pjeva
 i prosjak ju svira
za komad kruha
za vremena gluha
 u tišini zaječi
pjesma bez slova
 pjesma bez riječi
takvu da napiše
pjesnik sanja
 i u njoj zanjiše
mjesec povrh granja
a onda da usne
u vjetru se smiri
stihove da nose
u nebo… leptiri

Nije prošlo vrijeme vilenjaka

Nije prošlo vrijeme vilenjaka
samo se od nas skrivaju
tamo gdje ima još čistog zraka
na obroncima planina bivaju
a mi po velikim centrima
krpamo stvarima svoju dušu
pa se prenemažemo
ovo moram imati..
ovo nije in .. ovo neću
ne može se novcem
kupit vilenjake
oni prostranstvima
nevidljivim jezde
u nitima svjetlosti
iza svih sjena
vrte se njihova vretena
skriven ispod lišća
mali vilenjak spava
mi odrekli se snova
draža nam je java
ogrnuti plaštom samoće
lutamo po svijetu
zagrizli smo gorko voće
ne klanjamo se
ni prirodi ni cvijetu
a negdje teku bistre vode
u njima ogledaju se vrbe
uski je prolaz do slobode
nas vječito prsti svrbe
ugrabit sve što se može
nikad nam dosta nije
želje same se množe
vilenjak nam se podrugljivo smije
tamo gdje još nisu umrle bajke
sa bakljom plamenom čeka
kad odreknemo se potjere i hajke
ljubavna ponijet će nas rijeka
gdje lopoči cvatu
i blistaju sunčana jutra
  kraj gdje  je svakom ratu
 i čovjek se mijenja iznutra
nije prošlo vilenjaka vrijeme
tišina ih je u sebe skrila
na rubu raspjevane poeme
titraju njihova bijela krila

Ne možeš me strpat u kutiju od šibica

Ne možeš me strpat

 u kutiju šibica

dovesti u red

ja sam poput Sizifa

guram kamen uzbrdo

pratim mjesec blijed

ne možeš me

riječima ušutkati

ni reći

da poklonim se stadu

ja volim poljima lutati

sa Panom sjediti u hladu

sviralu o pojas djenuti

od ljepote se prenuti

ne možeš mi

pokazati zvijezde

I reći ,,eno

 tvoja je upravo pala

sa vjetrom

moje noge jezde

nebeska me vila

 oduvijek zvala

ne možeš me

 stvarnošću zarobiti

I reći od sanja

 živjet je teže

ja volim nepoznatim

broditi

u bijelim oblacima

 mi čežnje leže

 neka sam mala

 ispod neba

i neka mi ruka

ljubav prosi

 mjesto hljeba

 anđeo mi pjesmu

 na dlanu nosi

svakog sutona

 poput feniksa

iz pepela se dižem

letim visoko

ka nebu stižem

ne možeš

u krletku me stavit

podrezat moja krila

ptica mogu biti

il… šumska vila

ne možeš

 me ranit

riječima

ni mir

 mi uzeti

ljubav dok sijem

pred tobom

neću puzati

ne možeš me stavit

 u kutiju šibica

sa mnom mržnju paliti

ja sam  

  zalutali moreplovac

od ničega

zastavu ću skrojiti

  i otplovit sa vjetrom

punih jedara

prema plavoj pučini

dosta mi je tvojih igara

od mene ti odustani…

Na rijeci ispod duge

Sjest ću  u zelenu travu
kraj plave modre rijeke
sunce sjat će mi nad glavom
osluškivat ću daleke jeke
pronosit će lahor pjesmu
kroz polja i doline
i polijetat će ptica duše
visoko u plave visine
slavit ću život
u svakoj kapi rose
kroz ugaženu travu
krenut će mi noge bose
u sam suton
zagrlit ću rijeku
ponijet je na dlanu
 pustit stihove da teku
raduju se novom danu
u čamcu uspomena
pjesma i moja sjena
zagrljene kao druge
kroz  niti vremena
na rijeci ispod duge