Sakrila sam se u pjesmu

sakrila sam se u pjesmu
u svakoj me djelić ima
tako opstajem
dijelim se svima
možete me u stihu pronaći
kako nemire u njih lijem
sa vama ću u noć zaći
sa jutrom i ja se smijem
sakrila sam se u pjesmu
u svaki mali stih
tu sanjam svoj život
neprimjetan…tih
sakrila sam se u pjesmu
kao neka široka rijeka
što nebo u sebi skriva
tu vas moja duša čeka
u pjeni vode ..sniva
sakrila sam se u pjesmu
u tišini trajem
iza svih riječi

Kao malo zrnce prašine

Kao malo zrnce prašine
nosi me vjetar  života
 kao zalutala zvijezda
zarobljena u meni ljepota
iz magle sjene izranjaju
 od bijelih riječi niske
pjesnici pjesme sanjaju
susrete tople.. bliske…
na rubovima srca
zaspali svirači
što pjesme otužne poju
a ja nespokojna slutim
zagrljaj prisan.. ruku tvoju
kao malo zrnce prašine
što vjetar u pustinju odnese
 na suncu tren zablistam
stižuć do nepoznate adrese
u oazu da  napojim usne žedne
pogledom ispratim ptića iz gnijezda
i tad zauvijek usnem
tamo … neprimjetna… između zvijezda…

Noćas sam dijete sanjala

Možda nikne pjesma
noćas sam dijete sanjala
malo dijete je u naručju mom snivalo
moje vlastito zaboravljeno dijete
što o okrutnom svijetu još ništa nije znalo
možda nikne pjesma rekoh sebi jutrom
da u nju sakrijem te nevine dječje oči
a plaha ptica moje duše mi šapnu
to su tvoje skrivene moći
zibala sam u kolijevci malo dijete
nosila ga kroz rosna jutra
smiješila sam mu se bolno..
i grlila ga sa puno sjete
na ljubav me zvalo
to u meni zaboravljeno dijete
možda nikne pjesma
i polete ka nebu šareni baloni
djetinjstva moga
a ja malena ispod zvijezda
oćutim milost
anđela..samog Boga !

Stih novi

Nemirno vrijeme

nemirni sanjari

razapinju između nebesa

 svoje slutnje

nevidljivo naziru

kroz obličja  stvari

sviraju svoje lutnje

otrgne se žica

 i resko zazveči

kroz tišinu

glas se prolomi anđela

 što im pehare

 žednim usnama prinosi

izgubljeni između riječi

pronađu sebe u rosi

na jezeru maglovitom

 ocrta im se sjena

 s večeri kad utihnu ptice

 dok otkucava ura vremena

mjesečina ozari im lice

urone u zvijezde

bijeli ih oblaci zanesu

 tako stignu

na nepoznatu adresu

zatitraju kao blijedi plamičak svijeće

na prozoru napuštene kuće

a u obzor neba već ptica polijeće

stih novi..u plavo svanuće

Zrnca među pijeskom

Tko je prerezao žicu
pa  eho više ne bruji
bezglasne riječi
prepustili smo se struji
zašto pjesma ne teče
izgubile se zvijezde
samo sjećanja što ječe
strahovi što se gnijezde
tko je prerezao žicu
između jave i snova
zaledio osmjeh na licu
obrisao slova
pa  lutamo u tami
ko  izgubljene sjene
 prerezali smo je sami
vežuć okrajke duše snene
ranili nas  bolno
srce nam krvari
zarobili se sami
mi umorni sanjari
zalupila se vrata
žestoko .. sa treskom
ostalo tek zrnce zlata
sjajuć  među pijeskom

Koliko pjesama napisanih...

Koliko pjesama napisanih
u svakoj djelić mene spava
nije li pjesnik samo jeka
 kroz ponore sjećanja što odzvanja
i neka daleka… nemirna rijeka
što krajolike nove…sanja
koliko stihova da se nemir stiša
satkaju snovi od paukove pređe
i bola koliko
dok zaklopiš umorne vjeđe
otkinutih stranica vremena
gdje zrcale nečije drage oči
koliko prijateljskih ramena
mjesečine…sjaja zvjezdanih noći
kružnih …letova leptira
ukradenih mirisa cvjetova
žica sa kojih melodija te dira
da stigneš do nevidljivih svjetova
koliko pjesama napisanih
a još ostalo je dovoljno ljepote
da podigneš ruke ka nebu
klikneš..hvala ti živote!