OVO MALO DUŠE: Nježno srce poete

Ljubav mi reče...Rumi

Obožavam mjesec.

Pričaj mi o nježnom sjaju svijeće

i kako sladak je moj mjesec.

Ne pričaj mi o žalosti

već o takvom blagu,

ali ako ti je nedokučivo,

onda samo ostani u tišini.

Sinoć mi je stvarnost pobjegla

i prigrlio sam ludost.

Ljubav je to vidjela i reče mi,

Evo me!

Obriši suze i ostani u tišini.

Rekoh joj, Ljubavi,

bojim se,

a to nisi ti.

Ljubav mi reče,

nema toga što ja nisam.

Ostani u tišini.

Na uho ću ti šaptati tajne,

a kada ih prepoznaš ti samo glavom kimni

i ostani u tišini.

A mjesec duše

ukaza se na putanji moga srca.

Toliko je dragocjeno to putovanje.

Rekoh... Ljubavi,

kakav je to mjesec?

Ljubav mi reče,

ne trebaš se to pitati.

Ostani u tišini.

Rekoh... Ljubavi,

je li to lice anđeosko ili ljudsko?

Ljubav mi reče,

ništa što bi tebi bilo poznato.

Ostani u tišini.

Rekoh, molim te objasni mi,

umrijet ću od iščekivanja.

Ljubav mi reče,

tu sam te čekala!

Budi uvijek na rubu

i ostani u tišini.

Ti u ovoj dvorani

prikaza i iluzija stanuješ,

a sada išetaj iz kuće

i ostani u tišini.

Rekoh... Ljubavi,

reci mi...

zna li Gospod da ovako

sa mnom postupaš?

Ljubav mi reče,

o da, On zna...

samo budi potpuno...

potpuno... u tišini.

O pjesnicma

Pjesnik je glup što se tiče svjetovne bistrine. On se nikad neće uzdići u svijet bogatstva i snage. Ali u svojoj bijedi, on pozna drukčiju vrstu bogatstva u životu koju nitko drugi ne pozna.

Ljubav pjesniku izgleda moguća. I Bog mu je moguć. Samo onaj tko je dovoljno nedužan da uživa u sitnicama u životu može razumjeti da Bog postoji.

Jer Bog postoji u malim stvarima u životu. On postoji u hrani koju jedete, On postoji u jutarnjoj šetnji. Bog postoji u ljubavi koju osjećate za svoju voljenu, u prijateljstvu koje gajite prema nekomu.

Bog ne postoji u crkvama, crkve nisu dio poezije, već dio politike.

Postanite sve poetičniji. Uzak je prolaz do poezije.

Čovjek mora biti dovoljno hrabar da podnese da ga svijet nazove glupim, ali samo tada može biti poetičan.

A pri tome ne mislim da morate pisati poeziju.

Pisanje poezije je samo malen, nebitan dio u tom fenomenu poetičnosti.

Netko može biti pjesnik a da nije napisao ni jedan stih, dok netko može napisati tisuće pjesama, a nije pjesnik.

Biti pjesnik – to je odnos prema životu.

To je ljubav prema životu , poštovanje života, bliski odnos prema životu.

Osho

DESIDERATA

(ono što treba željeti)

Kročite smireno kroz buku i strku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.

Trudite se, ali bez potčinjavanja, da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.

Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam drugi govore,

jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.

Izbjegavajte glasne i agresivne osobe – one uznemiruju dušu!

Uspoređujući sebe sa drugima možete postati sujetni i ogorčeni, jer će uvijek biti

gorih i boljih od vas.

Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima.

Vodite računa o svom zvanju ma koliko skromno bilo, jer to je nešto stvarno što

posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu.

Budite svoji i osobno ne iskazujte lažnu naklonost, ne budite cinični u ljubavi.

Unatoč svim prevarama i razočaranjima ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.

Brižljivo postupajte sa iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost.

Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.

Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima – previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.

Ispod zdrave discipline budite nježni prema sebi.

Vi ste djeca svemira i jednako kao i stabla i zvijezde i vi imate pravo biti ovdje.

I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba.

Zato, budite u miru Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši.

Sa svojim prevarama, svojom istrošenošću i promašenim snovima – ovo je još uvijek

predivan svijet.

Čuvajte sebe.

Uložite sve što imate i jeste – i budite sretni !!!

PRIVIĐENJE

Ispred mene je koračao mladić i ja sam ga slijedio sve dok stigosmo do polja. I ja ga upitah: “Gdje smo to, mladiću?”
On odgovori: “Nalazimo se na poljima nedoumice, čuvaj se”
“Pa vratimo se onda nazad, jer pustoš ovih polja me plaši, a ovi oblaci i ovo ogorjelo drveće rastužuju mi duh.”
A on je reče: “Sačekaj malo, nedoumica je početak saznanja!”
Zatim sam ugledao nimfu kako nam se približava poput priviđenja, i povikao, “Tko je ovo?”
“Melpomena to je, kći Jupitera, i boginja tragedije”, odgovorio je.
“I što tragedija hoće od mene dok si ti još uvijek sa mnom, veseli mladiću?”
Odgovorio mi je rekavši: “Došla je da ti pokaže svijet i njegove tuge, jer onaj tko nije vidio tuge ne može da vidi ni radosti.”
Potom je nimfa stavila ruku preko mojih očiju, zagrlila me i povela do vrha visoke planine. I vidjeh zemlju, i sve na njoj, poput stranice knjige, i tajne njenih stanovnika pojaviše se pred mojim očima. Vidjeh anđele sreće kako se bore protiv đavola patnje, a između njih čovjeka, koga njegova zbunjenost čas ispunjava nadom, čas očajem. Spazih ljubav i mržnju kako se poigravaju ljudskim srcem.

Ljubav je činila da čovjek zaboravi svoju krivicu i opijala ga vinom pokornosti, a razvezivala bi mu jezik za hvale i besjedenja.

Mržnja mu je raspirivala strasti, činila ga slijepim za istinu i zatvarala mu uši da ne čuje pravedno govorenje.

Vidjeh ljude kako pozivaju mudrost da ih spasi, i mudrost kako ih ljutito odbija jer se nisu obazirali na nju kada ih je ulicama, ispred gomile, dozivala.

Vidjeh vjerske poglavare kako se nadmeću tko će više podići pogled ka nebu, dok su im srca sahranjena u grobovima požude.

Vidjeh mladiće kako riječima iskazuju svoju ljubav i kako se nadaju da će se tako približiti ostvarenju svojih drskih ciljeva, njihova božanskost je daleka, a njihova nježnost uspavana.

Također sam vidio advokate kako prodaju svoj izopačen govor na trgu srama i obmane, i liječnike kako se podsmijavaju lakovjernosti prostih ljudi.

Vidjeh bijedne siromahe kako siju i moćne bogataše kako ubiru plodove i jedu, i ugnjetavanje koje tamo postoji, a ljudi ga zovu Zakonom.

Vidjeh ženu poput flaute u rukama onog tko ne umije na njoj svirati i koji je nezadovoljan zvukom koji ona proizvodi.

I istinsku slobodu kako usamljenu hoda ulicama, i traži utočište u domovima ljudi, a oni su je odbacili. Zatim vidjeh sebičnost gdje hoda u ogromnoj povorci, a masa ju je pozdravljala kao slobodu.

Vidjeh ljude kako se kriju iza strpljenja kao paravan za kukavičluk i nazivanje strpljenja lijenošću, a nježnost strahom. Kad vidjeh sve ovo povikah: “Zar je ovo zaista čovjek?”

I ona je odgovorila tihim povrijeđenim glasom:
“Ovo je staza duha, popločana kamenjem i trnjem. Ovo je čovjekova sjenka. Ovo je noć, a jutro će tek doći.”

Zatim je spustila ruke na moje oči, a kada ih je podigla spazih sebe i mladića kako polako koračamo. A ispred nas je trčala nada.

Halil Džubran

OVO MALO DUŠE

petak, 17. veljače 2012.

Nježno srce poete

2 komentara:

Ljubav mi reče...Rumi

O pjesnicma

DESIDERATA

PRIVIĐENJE