Loading...

srijeda, 18. siječnja 2012.

Bijele tišine

 
Odavno sam krenula putem
otkud povratka nema
dočekuju me sneni oblaci
moja umorna muza
lice mi ovlaži i pokoja suza
 
Plaše me iz mraka sjene
luč sam visoko podigla
anđeli  sjedaju uz mene
 umorna na raskršće sam stigla

Vile pronalazim na vrutku
u šumama ugažene staze
predala sam se trenutku
znajuć da na mene paze
 
Vjetar mi  sjećanja odnosi
poput lišća razbaca po putu
prosjak srca  to prosi
ljubav skrivenu u mom skutu

Ranjavam  trnjem ruke
želeći ružu dotaći
slušam anđeoske zvuke
vječnost se želi primaći
 
Samoća je u mene sjela
dotakla me mnoga ljeta
možda zato lutam
kroz tišine bijele
noseći u sebi svu bol svijeta

Nema komentara:

Objavi komentar