Planina tišine

 

Jednom ću pronaći planinu tišine

iza bijelih se oblaka ona skriva

do nje vode staza  od mjesečine

o njoj u dubokim se snovima sniva

nad njom  ogromne ptice lete

paperjastih bijelih krila

pećine sagrađene od sjete

I bezbroj šarenih leptira

postat ću bezbrižno dijete

narast će moja plava krila

jednom ću pronaći planinu tišine

tu nestaje svaka jeka

svi šapati i sve riječi

i teče  bistra modra rijeka

što bol svaku liječi

leć ću među zelene trave

ja putnik iz daleka

na granici sna i jave

prilazit će mi pitome zvijeri

plahe srne iz mojih će dlanova piti

nečujno otvorit će s vrata

zlatnih dveri

princeza tišine ja ću biti

povjetarac šaptat će mi tajne

na uho prije same noći

i možda vile ugledam bajne

što tu stiču svoje moći

vidjet ću cijeli svemir

kroz njihove plave oči

Bijele tišine

 
Odavno sam krenula putem
otkud povratka nema
dočekuju me sneni oblaci
moja umorna muza
lice mi ovlaži i pokoja suza
 
Plaše me iz mraka sjene
luč sam visoko podigla
anđeli  sjedaju uz mene
 umorna na raskršće sam stigla

Vile pronalazim na vrutku
u šumama ugažene staze
predala sam se trenutku
znajuć da na mene paze
 
Vjetar mi  sjećanja odnosi
poput lišća razbaca po putu
prosjak srca  to prosi
ljubav skrivenu u mom skutu

Ranjavam  trnjem ruke
želeći ružu dotaći
slušam anđeoske zvuke
vječnost se želi primaći
 
Samoća je u mene sjela
dotakla me mnoga ljeta
možda zato lutam
kroz tišine bijele
noseći u sebi svu bol svijeta

Pod okriljem noći

Pod okriljem noći Danica svoju svjetlost prosijava tamo oko ponoći u travi krijesnica spava Pod okriljem noći leptir noćni zrakom leti tamo oko ponoći sova se na lov  sjeti Pod okriljem noći mjese žuti kroz granje viri tamo oko ponoći bude se pozaspali leptiri Pod okriljem noći tišina je sama tamo oko ponoći caruje samo tama Pod okriljem noći san svoje slike niže tamo oko ponoći prilaziš mi sve bliže Pod okriljem noći ljubav stranice lista tamo oko ponoći zvijezda  na nebu blista Pod okriljem noći čak i srce spava tamo oko ponoći polegla od kiše trava Pod okriljem noći sjene se može sresti tamo oko ponoći na zavojitoj cesti Pod okriljem noći mjesec budan stražari tamo oko ponoći neobične su stvari Sve dok se dan ne probudi i zora na istoku zarudi noć se tada skrije a sunce se svijetu nasmije

Pusti pjesmu neka teče

 
Pusti pjesmu neka teče

ko sanjiva, modra rijeka

dok šulja se toplo veče

ko putnik što dolazi izdaleka



Pusti stihove da pletu

svoju zlatne mreže

i ptica mira nek u letu

u nju časkom liježe



Pusti sanje da pronađu

utočište tu od svijeta

samoće lađe zađu

što pobjegle su od svijeta



Pusti vjetar da stere

pregršt lišća žuta

kišu da opere

blato sa tvoga skuta



Pusti dušu da uroni

u duboke neke vode

od svakog zla se  skloni

stigne do slobode