Hramovi poezije

Kroz hramove poezije sanjivi kročimo
vjetar nam krade sa lica suze
iz pehara srebrnih mjesečinu točimo
u obranu staju uz nas muze

anđeli podigli oko nas štitove
ljubavlju se ogrnuli
rastvaramo bajke i mitove
čarobnjaci do nas su svrnuli

leptirovim prahom ovjenčali smo čela
ptice nam mira ususret lete
raskidamo okove tijela
sudbina nam zalud  korake plete

u nama vatre… u nama čežnje
i neka neobjašnjiva sjeta
raspirujemo vjekovne težnje
u hramovima svih poeta

u noćima osmjehujemo se bolno
nemiri pletu u nama mreže
i jedva.. .jedva čujno
jata zvijezda u nas… bježe

Ponovno rođenje

Skinut ću jednom odjeću tijela
u besmrtnost sva se sliti
 kao svjetlost bijela
u beskraju ću sniti

malen djelić zvijezde
svjetlost žutu
putovanje duša
ljubav u skutu

rasprsnut se u tisuću boja
ogrnuta u oblak bijeli
Hoću li biti svoja?
Anđeli budu li me htjeli?

primit u naručje kao dijete
mene nemira punu
sa srcem jednog poete

neće bit kraj
već tiho bdijenje
zvijezda će prosuti sjaj
za moje novo rođenje

Kao Alisa iza ogledala

Kao Alisa iza ogledala

žurim na pozvane čajanke

tražim svog Bijelog Zeca

što mrmlja sebi u bradu

„Opet sam zakasnio!“

Sa tref Kraljicom ganjam loptice

lete oko mene špilovi

Ludi Klobučar prolijeva čaj

po mojoj svečanoj haljini

„ Skrati je za glavu!“

viče nejasna gomila

a onda se probudim

iskoračujući kroz ormar

a knjiga čudesa

leži rastvorena

iz nje izviruju priče

osmjehnem se

ispisujem svoju bajku

u kojoj nema ogledala

ali postoje prinčevi

i sjene zaspalih kraljica

kao Alisa u zemlji čudesa

gradim od mašte svoje dvorce

na bijelim oblacima

Djeva sa stotinu lica

Neka je tajna
u meni skrivena
meka i strpljiva
rođenje čeka
pa pustim pjesmu
potečem žuborom
ko  probuđena rijeka

Na obroncima tišine
gdje mjesec sanja
blijede se ruže
 leptirima smiješe
srce u nemire
uranja
vile me
 dodirom tješe

raspuknut ću se
kao zrelo klasje
na vjetru
vlastite samoće
u meni zrije
tajna što
 samo
mene hoće

šapuće mi
da sam drevna
kroz mene
 se krajolici grle
sa anđelima se smije
nevidljivi gradovi
 k meni hrle

Zagrlit ću oblake
kao duga
što poslije kiše
nebo pohodi
u meni i sreća i tuga
lopoč sam
na plavoj vodi

Ogledam se
 u nečijim očima
sjenu skrivam
 u krošnji drva
opita noćima
uvijek
 i posljednja i prva

Neka je tajna
u mene utkana
sa letom prvih ptica
koračam životom
kao djeva
 sa stotinu lica

odsjaj skupljam zvijezda
vrelinu ljetnog dana
u meni čežnje
grade gnijezda
od vjetrom slomljenih grana

Konačište anđela

Samo grubi otklon
tako ponekad reagiraju ljudi
kad ih netko izbaci iz kolotečine
poslagali su svoj mali život u kockice
i tu nema mjesta iznenađenjima
začuđeno podignu obrve
zastanu usred izgovorene riječi
ne žele da im se nitko ispriječi
kad su već unaprijed iscrtali pute.
A ja dodajem:
Sve mijena jest
život je igra i čudo!
Oni mi kažu:
Ti si dijete ludo
a vani su samo pajaci na koncu!

Samo grubi otklon
 Tako je najlakše
ostati pod repom
ja vjerujem i onom
nevidljivom…. slijepom
što čini da mi snovi postaju zbilja
iako nemam čizme od sedam milja
ja ću stići…sigurno stići
pred otvorena vrata konačišta anđela
Samo grubi otklon?
Ostajem izvan zadanih okvira
slušajući kako Pan
melodiju srca svira
 na raspuknutoj žici!

Životno klatno

Svako malo pomjeri se životno klatno
Iako  misliš da si na istom mjestu
Kao nad kaminom ocrtano platno
Kud djevojčica putuje niz nacrtanu cestu

Kad vjetar iznenada otvori vrata
Ili lupi oknima stare kuće
A prašina u kutu zasja poput zlata
Ispreplete se dan sa onim što bilo je jučer

Uspomena pretegne na svoju stranu
Uđe miris već ocvalog cvijeća
Ne hoteći uz tebe sjene stanu
Ugasi se propuhom zapaljena svijeća

Svako malo pomjeri se životno klatno
Sa olakšanjem odložiš nakupljeno breme
I pustiš da proviri u tebe sunce zlatno
Netko u tebe riječju posije  novo sjeme

Pa kreneš nasmijan snovima kao čarobnjak
Što u mrežu hvata oblake i ptice
A u jezeru gdje lopoči se skrivaju
Ugledaš svoje  ozareno lice

A noć već snuje nove zamke
U maglu spliće putokaze i ceste
Ideš tako od varke do varke
Ljulja se klatno…penješ se uz ljestve

Otkineš zvijezdu prateći malen trag
Sjetno osmjehne  se mjesec žut
Mahne  na odlasku prijatelj drag
Suza na licu ocrta svoj put

Svako malo pomjeri se životno klatno
Utezi sve teži bivaju
Zatvorene oči
Predjele samoće snivaju

SLIKE ZA USPOMENU 20 5 2013 Zagreb

Metaformoza

Mala kap
na dlanu Stvoritelja
što na suncu sjaji
u tisuću boja
kad ljubav
me dotakne
tek onda
bivam svoja
kao jedro maslačka
što na povjetarcu leti
visoka na nebu tačka
kad oduprem se sjeti
kao plava zvijezda
u mirnoj noći
ptica kraj gnijezda
dok prate me dječje oči
kao najsjajnija duga
poslije duge kiše
i proljetna grana
što opojno zamiriše
kao jezero malo
u kom
se duša ogleda
tako mi je stalo
srce ljubav
da raspreda
dok prolaznici žure
list da budem
na zavojitoj stazi
jesen žuta
cvijet u vazi
kraljica od mašte
tkalja snova
pjesmarica
puna slova
budna luna
leptir na ruci
mali cvijet
ruka što grli
cijeli svijet

Predvorje neba

Kao slike prekrivena prašinom
u kutu osamljene sobe
tako se uspomene u me slažu
svečano… izvan poimanja
ovjenčani trenutci prošlosti
davanja i primanja
kao da sam odškrinula vrata
a iza nepomične stoje aveti
a meni nestaje posljednjeg daha
zveče mamuze prošlosti
blijede ruže i korice bez stranica
ima li negdje nevidljiva granica
koju valja prijeći
da se stigne u predvorja neba
ili za bol samo treba
pustit vrijeme da izliječi
ranjenu dušu
dok uspomene vreba
neznani slikari ispisali sudbine
ispod pokrova od stakla
čaša pelina što nikog ne mine
sjena što ovlaš me dotakla
snivajte spokojno moji preci
ja mjesto vas dižem zastave
sljedeći vam stope u mrkloj noći
neminovne su naše rastave
ljubav ostavlja tragove moći
iza pakla i iza raja
ureže malene brazde
na ruke i lica
a u suton polijeće
jato duša… jato ptica

Mogućnosti

A mogli bi putnici krenuti meni ususret
A moglo bi vrijeme na tren odahnuti i stati
Mogli bi se splesti putevi sanjara
Odsanjani snovi naći se zajedno na proplanku
Mogla bih rasprostrijeti haljine želja
Zarobit tuge u vrčeve od veselja
I uskliknuti jako da odnese me jeka
Mogla bih ići od čovjeka do čovjeka
Sa tišinom lijegati kao srna
Sa mjesecom putovat noćima
Mogla bih snagu naći baš u tvojim očima
Ruku ispružit u nepregledne daljine
Dotaći se Bože na trenutak tvoje visine
Samo da otvorim oči sanjive
Izvidam stope mi ranjive
Samo nebo mogla bih doseći
Jednim pokretom ruke
Kao rijeka koritom teći
Slapom hučiti…
Brodove nosit do luke
A mogli bi putnici meni krenut ususret
Zagrljaje tople oko svojih ramena
U svežanj vezati magle poput pramena
I bijele oblake sa jatima ptica
Osmijehe sa puno lica
Da mi je sa noći zanoćiti
I sa suncem zlato prosipati
Oranicama gdje žeteoci plodove beru
Mogla bih to sve…kad bi imala vjeru
Malenu kao makovo zrno
Stijene ogromne pomicati
Zvijeri iz brloga tjerati
Čak bih i smrt u stopu slijedila
Kad bi ljubavlju svijet pobijedila