I dođu tako neki trenutci
kao da duša nekoga čeka
uvuku se u srce umilni zvuci
poteče čežnja kao rijeka
zamirišu sjetom zelena polja
maslačci na vjetru polete
želiš postati bolja
nasmije se u tebi maleno dijete
skriven u granju vrabac zapjeva
cvrkutom što ti poruku nosi
po prozoru kiša pjeva
dušu ti ustreptalu u beskraj nosi
I dođu tako neki trenutci
mekani poput najmekše svile
kao da su te iznenada u noći
zlatom darivale potajno vile
možda je ne pisat
stihove sreća
ostavit magli
neobranjive granice
pustit da dogori
požutjela svijeća
na rubu
neispisane stranice
zavijorit zastavu
izgubljenog grada
na vjetru
između jave i sna
možda je ne pisat
stihove pisat lijek
kad se trpko
voće kuša
ili je ipak
neumitni bijeg
smirit se ne zna
nespokojna duša
na dlanu Stvoritelja
prolaznosti prkosi
iz vrčeva zlatnih
anđeo milostivo
ljepotu rosi
a pjesnik izgubljen
pretače u riječi
ne.. ne može se
od dara
nikud pobjeći
na pjesniku
je da sanja
probdjevene noći
sjaj zvijezda
zaljubljene oči
