Ako je...

Ako je noć beskućnik
i kralj prosjaka
a luna lutalica svijeta
onda je dan svjetlost
 sunce vladar
leptir ukras cvijeta

ako su zvijezde
bezbrojne i daleke
a duga igra svjetla i sjene
onda je zemlja majka
sva bića njena djeca
sam život čudo

ako je vjetar skitnica
nevidljiv putnik
onda su ptice
nebeski letači
što spajaju obzore i vidike
a oblaci mokri nosači
vode života

ako je svemir prazan
i beskonačan
 u njemu se punina skriva
onda i mi smo vječni
u nama besmrtnost sniva

Treba biti dovoljno lud

Treba bit dovoljno lud
da se zajaši bijele oblake mašte
i ukroti nemirnu ćud
trljajući zvijezde da se lašte
treba bit izvan okvira
da se snove nepostojeće hvata
u mrežu mjesečevih niti
i stih novi odsvira
na harfi od sunčanog zlata
treba biti dovoljno lud
 da se s vjetrom sjećanja slaže
kad se provalije u tebe ruše
 i pustit anđele da traže
ljubav na dnu duše
lud treba biti
kad se sa sjenom
 svijetom luta
u svjetlost se skriti
otresajući sijedu vlas
sa svog kaputa
treba bit dovoljno lud
da se ususret strahu korača
zanemarujući sav trud
dok nam se korak
 na početak vraća
lud treba biti
dok ispiru ti čežnje kiše
i dok vrijeme iznova
tragove u pijesku briše

Novo doba

I otvoriše se vrata na nebesima
svjetlost  siđe na izmorenu planetu
 a ljudi pognutih glava
sanjat stadoše o boljem svijetu
prospe se zlatna svjetlost
iz pehara anđela
razbistriše se mutne vode
vidjeh mnoštvo ljudi
kako putem zajedničkim hode
 na nebu sjalo je mnoštvo zvijezda
spojene ruke
ptice radosno polijetale iz gnijezda
smiješila se djeca
lepršali plavi baloni
tuga prestala da jeca
zvono ljubavi stalo da zvoni
i nije bio san i nije bila java
nešto čudno između toga
prestala duša da spava
probuđena potražila Boga
i otvoriše se vrata na nebesima
zapuhaše vjetrovi silni
začuh glas neki umilni
Došlo novo je doba !

otvoriše se plavi svjetovi
u kojeg su misli polijetale
zamirisaše bijeli cvjetovi
šumom su vile šetale
na izvoru starac je stajao
smiješeć se u praliku
dan je beskrajan trajao
noć izgubila mračnu sliku

na obroncima planina
zagrljene zvijeri
vukovi u kolu
otvoriše se rajske dveri
Dušu svijeta ugledah golu

spletoše se snovi svih sanjara
u veliku titrajuću mrežu
I svijet je iznova stvarao
ljubavi  zlatnu vriježu

zmaj vatre  polomljenih krila
umirao je u zelenom grobu
svijet prepun leptira
rasipahu dobrotu mjesto zlobu

na raskršćima zatreperiše sjene
križevi polomljeni u tami
anđeli zagrljeni sa ljudima
svjetlost postaše sami

Bilo bi dobro da sam skitnica

Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda,koji vodi svakuda!"

M.Selimović

Bilo bi dobro da sam skitnica
I pustim da me vode
nepoznati puti
kroz širine i daljine
gdje se nespoznatljivo
 na svakom koraku sluti
da biram gdje ću stati
i dom sagraditi od pruća
kome ću osmijeh dati
za vremena vruća
u čiju ću hladovinu leći
 i zašutjeti
kad ponestane mi riječi
bilo bi dobro da sam skitnica
zahvalna za komad kruha
i za kap bistre vode
u ova vremena gluha
pronosit dah slobode
razumjeti govor ptica
sa vjetrom se družiti
i nasmiješena biti lica
kad me netko stane ružiti
bilo bi dobro da sam skitnica
cijeli svijet bi bio moj
ovako sam samo sitnica
zrnce prašine, čovječanstva broj
bilo bi dobro da sam skitnica
poznavala bih vile
sve doline i sve vrhunce
Znala bih gdje noć noćuje
I gdje stanuje toplo sunce
 ovako zarobljena između zidova
premećem strahove i sumnje
prepuna oštrih bridova
kao kocka što drugi kotrljaju
kako im se hoće
ah, što nisam skitnica
da uberem spoznaja
 oporo voće
na najvišoj grani
ionako kratak je život
svi snovi
unaprijed znani
a da sam skitnica
nosila bih nebo
kao baldahin nad glavom
 hodajući snena
snom i javom

Bijela svjetlost

Kad noć uzore brazdu između zvijezda
kud se sjene duša uspinju
vjetar  među borovima skrije note
a kiša opere prelistane stranice sjećanja
jedna će zloguka ptica smiriti krila
sastat će se duše predaka
i održati svoja vijećanja
u šumi, kraj debelog hrasta
blijede će ruke na mjesečini
ispružit osamljena vila
i pročitat između redaka
stihove osamljene pjesnikinje
spavat će zimskim snom začahureni leptiri
jedan će žuti list tiho sletjeti
na napušteno gnijezdo ptice
prije što san dozori
prislonit ću uz prozor svoje lice
namignuti mjesecu sanjaru
što se među sivim oblacima krije
upalit ću nespokoju titravu svijeću
 i prepustit miru da se u me slije
zanoćit će nebeski stražari
između vrata pakla i raja
i ocrtati dugu nevidljivu cestu
koja duše  od  beskraja odvaja
 na proplanak snova ću leći
poput plahe šutljive srne
izgubit ću slova i riječi
kad me noć u plašt crn ogrne
krenut ću i ja brazdom do zvijezda
sjenu sakrit sa dolaskom jutra
bijelu svjetlost prosuti u sutra

Ogrnuta maramom sjećanja

Ogrnuta maramom sjećanja
kao ptica živim hraneći se zrncima sreće
slike davne  uokvirene mi se smiješe
postoje li na nebu naši anđeli
da nas u tužnim trenutcima tješe
ili smo to samo stali na rubu neba
želeći snove u javu pretočiti
i dok jahač crni na nas vreba
poletjeti bi htjeli
a krila ne smočiti
ogrnuta maramom sjećanja
dani se u vremenu nižu
uspomene se pretvaraju u svetinje
moje lice urezalo majčine bore
konjanici bijeli u osvit stižu
podno planina što sutonom gore
na proplanku želja zauzdavam kočije
i crtu podvlačim
neka ostane ono što bilo je prošlost
svjetlost vlastitu u okoliš zračim
ogrnuta maramom sjećanja
palim na odrima žute svijeće
 a bijela ptica duše
 oslobođena nebesima polijeće
uspomene stale u kutiju od kartona
skidam poklopac sa oltara
meškoljim se kraj svog trona
u pepeo i zaborav da li to srce izgara?

Mjesečevo dijete

Ne mogu uvijek pisati o mjesecu

Ni ogledati se u bistroj vodi

Kad mi čežnje uzde otmu

 Moja duša nikuda ne brodi

Smirim se  u polju šaša

Maslačak ponesem na dlanu

U visokoj travi

Ličim na slomljenu granu

Ne mogu uvijek pisati o zvijezdama

 Kad  nebo posivi

I sve se zamrači

A na ploči života

Zaigraju svoju igru

Neki crni jahači

Ne mogu uvijek pisati o vjetru

Kada oluje polome mi jedra

Tad se u kutak najtiši skrijem

Sanjajući  vremena  vedra

Ne mogu uvijek o ljubavi pisat

Bol je mnoga mi proljeća dotakla

Ali zato mogu

Uvijek iznova

Gradit od mašte

Svoje kule od stakla

Ne mogu uvijek

Pisat o kiši

Kad suze pogled zasjene

Tad šutnjom se ogrnem

Dok uz mene staju sjene

Ne mogu uvijek pisat

O suncu

Kad naiđu hladni dani

I utihne pjev ptica

Ali mogu se uvijek

Sjetiti topline tvojih ruku

I tvoga nasmijanog lica

Ne mogu uvijek

Nizati stihove

 Skupljati slova

Ali mogu sanjati

Uvijek

I buditi se iznova..

Kao putnik na peronu

Što susret sanja bliski

Ili kraljica na tronu

Nižem ogrlicu

Od sjajnih niski

I nije važno vrijeme

 Ni ja nisam važna

Ne mogu uvijek

Biti jaka..snažna

Mjesečevo sam dijete

Sanjar zalutao u noći

Sa puno sjete

Gradim svoje moći

Knjiga od snova

Knjiga od snova

leptiri

 putnici kroz vrijeme

 i mnogo …mnogo slova

rasuto cvjetno sjeme

vjetar što lista

mašte stranice

suza što blista

zamagljuje granice

sjećanje urezano

knjiga ukoričena

 u bolu izrasla

ljepota ushićena

sa sutonom zgasla

okrajak neba

plavetnilo vode

malo treba

da vrate se rode

knjiga od snova

misli kud jezde

u kući bez krova

sjaje… zvijezde

skrovita jutra

sunčeva lađa

rađanje sutra

sjenovita krila

onkraj vida

anđela treptaj

knjiga od snova

vječnosti jecaj

Na tavanu svoje duše

Na tavanu svoje duše

 skrivam lutkicu zelenih očiju

dva ,, tri plava balona

bijeli oblak što kišom miriše

izgubljena Djeda Mraza zvona

i kap suze kao kap kiše

 jednu okruglu loptu

mjehuriće sapunice

sliku moje bake

čarape zaigrane curice

na tavanu svoje duše

skrivam patuljke

Snjeguljicu i čarobni dvorac

ogledalo u kojem se Narcis ogleda

i ponosnu kraljicu od leda

dječje klikere  sa prašnjave ceste

osmijeh zaljubljena dječaka

pijetlove crvene kreste

tešku torbu odličnog đaka

poljubac nasmijane majke

 u sumrak prekinutu igru

 šarene slikovnice i bajke

i jednu razigranu čigru

na tavan svoje duše

ponekad zalutam

 sa klaunima se smijem

Sa oblacima otplutam

  onda se skrijem

u najtamnijem kutku

 slatko se nasmijem

 svom zaboravljenom lutku

 prozore otvorim

sunce da uniđe

štapićem zamahnem

da sve…bude… kao prije