Pjesma bez zavičaja
kao oblak ili ptice let
bez početka i kraja
pjesma koja grli svijet
kao ispružena ruka
zagrljaj prisni ..znani
pjesma kao mirna luka
pjev ptice na grani
koja se sama piše
na praznu stranicu
uz tebe da diše
brišući granicu
pjesma što teče
kao sanjiva modra rijeka
sa lađama što si sliče
i obalom što čeka
pjesma kao voda
namreškana…pitka
kao sloboda
jednostavna…čitka
ko drhtaj dva srca
urezana u koru drva
pjesma ko ljubav
nezaboravna… prva
Sanjar budan sanja..o pjesmi najljepšoj od sviju..koja će cijeli svijet da obuhvati..da ustrepta mu duša a onda da umre spokojno pod zvijezdama jedne ljetne tople večeri.. u sam rumeni suton i padne njegova zvijezda a dječak što je izašao u šetnju..usklikne:“ Vidi majčice jedna je zvijezda pala.. smijem li nešto poželjeti?“
Pjesma bez zavičaja
bez adrese
koja sjene spaja
i srce ti odnese
u nebo te vine
izvan svih okvira
pjesma što se pjeva
i prosjak ju svira
za komad kruha
za vremena gluha
u tišini zaječi
pjesma bez slova
pjesma bez riječi
takvu da napiše
pjesnik sanja
i u njoj zanjiše
mjesec povrh granja
a onda da usne
u vjetru se smiri
stihove da nose
u nebo… leptiri
Nije prošlo vrijeme vilenjaka
samo se od nas skrivaju
tamo gdje ima još čistog zraka
na obroncima planina bivaju
a mi po velikim centrima
krpamo stvarima svoju dušu
pa se prenemažemo
ovo moram imati..
ovo nije in .. ovo neću
ne može se novcem
kupit vilenjake
oni prostranstvima
nevidljivim jezde
u nitima svjetlosti
iza svih sjena
vrte se njihova vretena
skriven ispod lišća
mali vilenjak spava
mi odrekli se snova
draža nam je java
ogrnuti plaštom samoće
lutamo po svijetu
zagrizli smo gorko voće
ne klanjamo se
ni prirodi ni cvijetu
a negdje teku bistre vode
u njima ogledaju se vrbe
uski je prolaz do slobode
nas vječito prsti svrbe
ugrabit sve što se može
nikad nam dosta nije
želje same se množe
vilenjak nam se podrugljivo smije
tamo gdje još nisu umrle bajke
sa bakljom plamenom čeka
kad odreknemo se potjere i hajke
ljubavna ponijet će nas rijeka
gdje lopoči cvatu
i blistaju sunčana jutra
kraj gdje je svakom ratu
i čovjek se mijenja iznutra
nije prošlo vilenjaka vrijeme
tišina ih je u sebe skrila
na rubu raspjevane poeme
titraju njihova bijela krila
Ne možeš me strpat
u kutiju šibica
dovesti u red
ja sam poput Sizifa
guram kamen uzbrdo
pratim mjesec blijed
ne možeš me
riječima ušutkati
ni reći
da poklonim se stadu
ja volim poljima lutati
sa Panom sjediti u hladu
sviralu o pojas djenuti
od ljepote se prenuti
ne možeš mi
pokazati zvijezde
I reći ,,eno
tvoja je upravo pala
sa vjetrom
moje noge jezde
nebeska me vila
oduvijek zvala
ne možeš me
stvarnošću zarobiti
I reći od sanja
živjet je teže
ja volim nepoznatim
broditi
u bijelim oblacima
mi čežnje leže
neka sam mala
ispod neba
i neka mi ruka
ljubav prosi
mjesto hljeba
anđeo mi pjesmu
na dlanu nosi
svakog sutona
poput feniksa
iz pepela se dižem
letim visoko
ka nebu stižem
ne možeš
u krletku me stavit
podrezat moja krila
ptica mogu biti
il… šumska vila
ne možeš
me ranit
riječima
ni mir
mi uzeti
ljubav dok sijem
pred tobom
neću puzati
ne možeš me stavit
u kutiju šibica
sa mnom mržnju paliti
ja sam
zalutali moreplovac
od ničega
zastavu ću skrojiti
i otplovit sa vjetrom
punih jedara
prema plavoj pučini
dosta mi je tvojih igara
od mene ti odustani…
Sjest ću u zelenu travu
kraj plave modre rijeke
sunce sjat će mi nad glavom
osluškivat ću daleke jeke
pronosit će lahor pjesmu
kroz polja i doline
i polijetat će ptica duše
visoko u plave visine
slavit ću život
u svakoj kapi rose
kroz ugaženu travu
krenut će mi noge bose
u sam suton
zagrlit ću rijeku
ponijet je na dlanu
pustit stihove da teku
raduju se novom danu
u čamcu uspomena
pjesma i moja sjena
zagrljene kao druge
kroz niti vremena
na rijeci ispod duge
U predvorju bijele tišine
miriše bijelo cvijeće
I bijeli se golub u nebo vine
snivajući nebo .. i daljine
uspomenama gori svijeća
i plam svoj u noć baca
latice razbacanog cvijeća
kud prošlost osamljena korača
u predvorju bijele tišine
nepomične stoje slike
čežnja u nebo se vine
sjene stvara
u borovima
od tvog lika
vjetar skriven iza ugla
na raspuknute nade vreba
vrti se zemaljska kugla
a meni topli zagrljaj treba
u predvorju bijele tišine
mozaik od sjećanja slažem
I prepuna tišine
rastanke bolne važem
na vagu posjeli anđeli
mekih… bijelih krila
pjesmom ..zarobljeni trenutci
let …nekih novih leptira
u predvorju bijele tišine
utišah korake svoje
spletoh od snova dugu
u srcu promiješah boje
uzeh sjaj sunčanih zraka
rumenilo ranog jutra
i poletjeh povrh mraka
u ljepše..bolje sutra
U pjevu ptica zgasnulo ljeto
već jesen na kestene miriše
ostalo je ono lijepo i sveto
ljubav što ispiru kiše
na pločnicima lišće umire
vjetar uspomene crta
kroz prozor oči vire
latice ruža u dnu vrta
u pjevu ptica ostali snovi
toplina zagrljaja
krajolici što nebom plove
na pjeni morskog vala
ljuljaju se barke
pune samoće i sjete
a ja puštam u nebo pticu
u meni sniva dijete
na pragovima noći
polegle nade
da usnut ću jednom
vitezove i kočije pune cvijeća
raspuknuto sjećanje
gasne u meni
kao dogorjela žuta svijeća
slažem slike
u album bez korica
među otkinute stranice
sve ja mogu
nebu
pomakla sam granice
pjesnička riječ beskraj otkriva
u pupoljku cvijeta… u kapi vode
zimi u snijegu sniva
proljeće i povratak rode
pjesnička riječ dušu dotakne
kao lišća drhtaj …kao vjetra dah
bol iz srca odmakne
ospe se kao zvjezdani prah
pjesnička riječ stoljećima korača
tkajući niti vremena
dohvaća se pera mjesto mača
ocrtavajući obličja sjena
pjesnička riječ ljubav opiše
zarobi u vječnost trenutak
srca zaljubljena riše
poteče kroz slova kao vrutak
pjesnička riječ razgrće snove
kao snene oblake bijele
nebom oni otplove
suncu se vesele
pjesnička riječ nevidljivo sluti
krajičkom oka …na rubu zjenice
s maslačkom u travi zažuti
zacvrkuta glasom sjenice
pjesnička riječ zavjese sklanja
rukom vječitog sanjara
u dubine duše uranja
vrata ka vječnosti otvara
na proplanku nemira
zrije u samoći
velika poput svemira
riječ se pjesnička toči
u pupoljku se ruže skriva
u leptirovom letu
pjesnička riječ sniva
daruje se svijetu
Pjesma dođe
ili ne dođe
prisile tu nema
uzalud je tražiš
uz tebe ona drijema
onda se probudi
na rubu tvoje duše
obučeš je u bijelo
nemire ti otpuše
kraj papira sjediš
sama u noći
sa ruba stranice
pjesma se toči
vrijeme stane
zarobljen trenutak
otresaš grane
latice u vrutak
ne očekuješ priznanje
niti se žalostiš
samo si sanje
iskreno oprostiš
teško je hodati po vodi
kad te java vreba
u mjehuriću letiš
nebo te baš takvu…treba
iz beskraja
dotiču te niti
nevidljive splićeš mreže
netko mora sniti
anđele i zlatne vriježe
da sanjari ne zalutaju
u oblake i sjene
darivaš im ljubav
u njedrima morske pjene
