Kao malo zrnce prašine

Kao malo zrnce prašine
nosi me vjetar  života
 kao zalutala zvijezda
zarobljena u meni ljepota
iz magle sjene izranjaju
 od bijelih riječi niske
pjesnici pjesme sanjaju
susrete tople.. bliske…
na rubovima srca
zaspali svirači
što pjesme otužne poju
a ja nespokojna slutim
zagrljaj prisan.. ruku tvoju
kao malo zrnce prašine
što vjetar u pustinju odnese
 na suncu tren zablistam
stižuć do nepoznate adrese
u oazu da  napojim usne žedne
pogledom ispratim ptića iz gnijezda
i tad zauvijek usnem
tamo … neprimjetna… između zvijezda…

Noćas sam dijete sanjala

Možda nikne pjesma
noćas sam dijete sanjala
malo dijete je u naručju mom snivalo
moje vlastito zaboravljeno dijete
što o okrutnom svijetu još ništa nije znalo
možda nikne pjesma rekoh sebi jutrom
da u nju sakrijem te nevine dječje oči
a plaha ptica moje duše mi šapnu
to su tvoje skrivene moći
zibala sam u kolijevci malo dijete
nosila ga kroz rosna jutra
smiješila sam mu se bolno..
i grlila ga sa puno sjete
na ljubav me zvalo
to u meni zaboravljeno dijete
možda nikne pjesma
i polete ka nebu šareni baloni
djetinjstva moga
a ja malena ispod zvijezda
oćutim milost
anđela..samog Boga !

Stih novi

Nemirno vrijeme

nemirni sanjari

razapinju između nebesa

 svoje slutnje

nevidljivo naziru

kroz obličja  stvari

sviraju svoje lutnje

otrgne se žica

 i resko zazveči

kroz tišinu

glas se prolomi anđela

 što im pehare

 žednim usnama prinosi

izgubljeni između riječi

pronađu sebe u rosi

na jezeru maglovitom

 ocrta im se sjena

 s večeri kad utihnu ptice

 dok otkucava ura vremena

mjesečina ozari im lice

urone u zvijezde

bijeli ih oblaci zanesu

 tako stignu

na nepoznatu adresu

zatitraju kao blijedi plamičak svijeće

na prozoru napuštene kuće

a u obzor neba već ptica polijeće

stih novi..u plavo svanuće

Zrnca među pijeskom

Tko je prerezao žicu
pa  eho više ne bruji
bezglasne riječi
prepustili smo se struji
zašto pjesma ne teče
izgubile se zvijezde
samo sjećanja što ječe
strahovi što se gnijezde
tko je prerezao žicu
između jave i snova
zaledio osmjeh na licu
obrisao slova
pa  lutamo u tami
ko  izgubljene sjene
 prerezali smo je sami
vežuć okrajke duše snene
ranili nas  bolno
srce nam krvari
zarobili se sami
mi umorni sanjari
zalupila se vrata
žestoko .. sa treskom
ostalo tek zrnce zlata
sjajuć  među pijeskom

Koliko pjesama napisanih...

Koliko pjesama napisanih
u svakoj djelić mene spava
nije li pjesnik samo jeka
 kroz ponore sjećanja što odzvanja
i neka daleka… nemirna rijeka
što krajolike nove…sanja
koliko stihova da se nemir stiša
satkaju snovi od paukove pređe
i bola koliko
dok zaklopiš umorne vjeđe
otkinutih stranica vremena
gdje zrcale nečije drage oči
koliko prijateljskih ramena
mjesečine…sjaja zvjezdanih noći
kružnih …letova leptira
ukradenih mirisa cvjetova
žica sa kojih melodija te dira
da stigneš do nevidljivih svjetova
koliko pjesama napisanih
a još ostalo je dovoljno ljepote
da podigneš ruke ka nebu
klikneš..hvala ti živote!

Uvijek neke granice...

Uvijek neke granice..
možeš ovo… ne smiješ to
i usputne stanice
biraj… dobro ili zlo?
šapa prošlosti viče stani
sjenke se pružaju iz mraka
stojiš na krhkoj grani
išteš svježeg zraka
pa i te pjesme
nekad nikako da krenu
presušile česme
vlastitu grliš sjenu
opjevane zvijezde
 mjesečina i staze
izigrana ljubav
koraci kroz noć
zalutali anđeli
što stopama tvojim gaze
uvijek neke granice
jesen lišće prebire
kiša misli rosi
zalutao bijeli leptir
sapleo se u tvojoj kosi
oblaci poduprti maglom
teret teški nose
a ti sanjaš
pehare pune cvjetova i rose
uvijek neke granice
 nevidljivo ti se ceri iza ugla
malen ideš poput mrava
vrti se …zemaljska kugla

Kad noć...

Kad ponoćna luna u šetnju
plavetnilom krene
i zvijezde se ospu sjajne
grle se ljubavnici
šapćuć si na uho tajne
 pod starim hrastom jesen spava
u žutom lišću ležaj svoj stere
niz put odmiče davna sjena
a noć snove u naramak bere
oko svjetiljke leptiri kruže
mjesečina kao svila
što je život …samo snovi…
 i  opržena krila leptira

Ako je pjesnik...

Ako je pjesnik isto… kao sanjar
potpisujem te nepregledne riječi
što kao slapovi u mene teku
 u dlanove sakupljam kapi
 vječnosti… ostavljam rijeku
ako je pjesnik kao voda
njegova se sjena tu ogleda
 on nije od ljudskog roda
nevidljiva vila  do nogu mu sjeda
bijele oblake dotiče rukom
 u krošnjama sa pticama gradi gnijezda
uspinje se duginim lukom
putujuć. ..od zvijezda… do zvijezda
ako je pjesnik zelena trava
što kosac na proljeće pokosi
raspe se poput maslačka
 sanjareć… o nebu…o rosi
ako je pjesnik izgubljena stranica
 rastvorene knjige što život lista
sa vjetrom putuje bez granica
  a u oku suza… mu zablista
ako je pjesnik… zaljubljenik
kule mu  java uporno ruši
 u snovima ih nanovo gradi
 tako crta put svojoj duši

Preboljet ću ja...

Preboljet  ću ja ovo sebično vrijeme
I hladne suze što se na  vjetru tope
ponijet sa sobom ću vjekovno breme
maglovite ceste i  viteške blatne stope

suze osamljene djece velegrada
što na pločnicima životu se uče
razmjenjujući  potajno narkomanske igle
roditelja im nema nikad kod kuće
umjesto lopte jure kompjuterske ratne igre

otuđenost  ljudi 
jeftine turske sapunice
medije zasićene lažnim zvijezdama
cool događanja estrade
I političare bez mozga i duše
ne može se sanjaru lako
 snove da ukrade
vjetar nadahnuća u zatiljak mu puše

neka me zasipa jeftina reklama
 gdje se žena tretira kao roba
ostat ću dobro odgojena dama
 što se na vjernost zavjetovala do groba
  i još vjeruje u princeze i bajke
 dobre vilenjake i nevinu mjesečinu
 
uvijek su postojale potjere i hajke
i uvijek se  plakalp
na nečijem jakom ramenu

oduvijek su postojali čudaci
ljudi izvan svog vremena
vatreni nebeski znaci
i sijači čudnog sjemena

  i ptice su polijetale slobodne
u plave visine
 čaša meda i čaša pelina
sudbina što nikog ne mine

 Preboljet ću ja ne brinem
 u meni ima odjeka zaljubljenih
plahost srne pred lovcem što vreba
duša mi sa Stvoriteljem sjeda
 na pramičku bijelog oblaka
 u bistrom se jezeru ogleda

topot olovnog vremena osluškujem
u probušenu vreću skupljam
lažne osmijehe i riječi
 skrivam  čežnju u svom skutu
čovječanstvo da izliječim
zrnca ljubavi… prosipam po  putu

Jesen u mom gradu

Na mokrim pločnicima
ostaju tragovi cipela
u žutom lišću  skriveni pogledi
semafori na nogostupima
blijedo žmirkaju
vjetar raznosi eho probuđenih ptica
po drvoredima i klupama
iznad probuđenog grada
sivi oblaci plove
 i odnose u daljinu
 neostvarene snove
kiša ispire tragove ljeta
suncobrani se sklapaju
ispod mokre trave
 zaboravljena ruža cvjeta
 jesen se gradom šeta
mokre novine lista vjetar
 slike osmjesima vire
u glavama košmar
I neka neobjašnjiva tuga
sjećanje na odletjele leptire
automobili trube
kolona se usporava
prolaznici  žure
zarobljena u njima java
jato preplašenih golubova
na drvo se kestena spusti
a harmonikaš u parku
hvala,, tiho izusti
sa kolodvora polaze vlakovi
tračnice u raznim pravcima vode
djevojčica se u prolazu ogleda
u izlogu kraj lokve vode
ponosno stoji gradska ura
podne muklim zvonom javlja
 to se  toplo ljeto u odlasku
sa jeseni pozdravlja…