Koliko pjesama napisanih
u svakoj djelić mene spava
nije li pjesnik samo jeka
kroz ponore sjećanja što odzvanja
i neka daleka… nemirna rijeka
što krajolike nove…sanja
koliko stihova da se nemir stiša
satkaju snovi od paukove pređe
i bola koliko
dok zaklopiš umorne vjeđe
otkinutih stranica vremena
gdje zrcale nečije drage oči
koliko prijateljskih ramena
mjesečine…sjaja zvjezdanih noći
kružnih …letova leptira
ukradenih mirisa cvjetova
žica sa kojih melodija te dira
da stigneš do nevidljivih svjetova
koliko pjesama napisanih
a još ostalo je dovoljno ljepote
da podigneš ruke ka nebu
klikneš..hvala ti živote!
Uvijek neke granice..
možeš ovo… ne smiješ to
i usputne stanice
biraj… dobro ili zlo?
šapa prošlosti viče stani
sjenke se pružaju iz mraka
stojiš na krhkoj grani
išteš svježeg zraka
pa i te pjesme
nekad nikako da krenu
presušile česme
vlastitu grliš sjenu
opjevane zvijezde
mjesečina i staze
izigrana ljubav
koraci kroz noć
zalutali anđeli
što stopama tvojim gaze
uvijek neke granice
jesen lišće prebire
kiša misli rosi
zalutao bijeli leptir
sapleo se u tvojoj kosi
oblaci poduprti maglom
teret teški nose
a ti sanjaš
pehare pune cvjetova i rose
uvijek neke granice
nevidljivo ti se ceri iza ugla
malen ideš poput mrava
vrti se …zemaljska kugla
Kad ponoćna luna u šetnju
plavetnilom krene
i zvijezde se ospu sjajne
grle se ljubavnici
šapćuć si na uho tajne
pod starim hrastom jesen spava
u žutom lišću ležaj svoj stere
niz put odmiče davna sjena
a noć snove u naramak bere
oko svjetiljke leptiri kruže
mjesečina kao svila
što je život …samo snovi…
i opržena krila leptira
Ako je pjesnik isto… kao sanjar
potpisujem te nepregledne riječi
što kao slapovi u mene teku
u dlanove sakupljam kapi
vječnosti… ostavljam rijeku
ako je pjesnik kao voda
njegova se sjena tu ogleda
on nije od ljudskog roda
nevidljiva vila do nogu mu sjeda
bijele oblake dotiče rukom
u krošnjama sa pticama gradi gnijezda
uspinje se duginim lukom
putujuć. ..od zvijezda… do zvijezda
ako je pjesnik zelena trava
što kosac na proljeće pokosi
raspe se poput maslačka
sanjareć… o nebu…o rosi
ako je pjesnik izgubljena stranica
rastvorene knjige što život lista
sa vjetrom putuje bez granica
a u oku suza… mu zablista
ako je pjesnik… zaljubljenik
kule mu java uporno ruši
u snovima ih nanovo gradi
tako crta put svojoj duši
Preboljet ću ja ovo sebično vrijeme
I hladne suze što se na vjetru tope
ponijet sa sobom ću vjekovno breme
maglovite ceste i viteške blatne stope
suze osamljene djece velegrada
što na pločnicima životu se uče
razmjenjujući potajno narkomanske igle
roditelja im nema nikad kod kuće
umjesto lopte jure kompjuterske ratne igre
otuđenost ljudi
jeftine turske sapunice
medije zasićene lažnim zvijezdama
cool događanja estrade
I političare bez mozga i duše
ne može se sanjaru lako
snove da ukrade
vjetar nadahnuća u zatiljak mu puše
neka me zasipa jeftina reklama
gdje se žena tretira kao roba
ostat ću dobro odgojena dama
što se na vjernost zavjetovala do groba
i još vjeruje u princeze i bajke
dobre vilenjake i nevinu mjesečinu
uvijek su postojale potjere i hajke
i uvijek se plakalp
na nečijem jakom ramenu
oduvijek su postojali čudaci
ljudi izvan svog vremena
vatreni nebeski znaci
i sijači čudnog sjemena
i ptice su polijetale slobodne
u plave visine
čaša meda i čaša pelina
sudbina što nikog ne mine
Preboljet ću ja ne brinem
u meni ima odjeka zaljubljenih
plahost srne pred lovcem što vreba
duša mi sa Stvoriteljem sjeda
na pramičku bijelog oblaka
u bistrom se jezeru ogleda
topot olovnog vremena osluškujem
u probušenu vreću skupljam
lažne osmijehe i riječi
skrivam čežnju u svom skutu
čovječanstvo da izliječim
zrnca ljubavi… prosipam po putu
Na mokrim pločnicima
ostaju tragovi cipela
u žutom lišću skriveni pogledi
semafori na nogostupima
blijedo žmirkaju
vjetar raznosi eho probuđenih ptica
po drvoredima i klupama
iznad probuđenog grada
sivi oblaci plove
i odnose u daljinu
neostvarene snove
kiša ispire tragove ljeta
suncobrani se sklapaju
ispod mokre trave
zaboravljena ruža cvjeta
jesen se gradom šeta
mokre novine lista vjetar
slike osmjesima vire
u glavama košmar
I neka neobjašnjiva tuga
sjećanje na odletjele leptire
automobili trube
kolona se usporava
prolaznici žure
zarobljena u njima java
jato preplašenih golubova
na drvo se kestena spusti
a harmonikaš u parku
hvala,, tiho izusti
sa kolodvora polaze vlakovi
tračnice u raznim pravcima vode
djevojčica se u prolazu ogleda
u izlogu kraj lokve vode
ponosno stoji gradska ura
podne muklim zvonom javlja
to se toplo ljeto u odlasku
sa jeseni pozdravlja…
Zašto te uvijek sanjam nasmijanu i milu
dočekuješ me sa suncem
što ti u sijedoj kosi blista
i opet se nađem u tvom materinskom krilu
a pusti vjeta r spomenare lista
vjetar veze umornu pjesmu ptica
njišuć krizanteme procvale u vazi
kiša briše suzama otisak tvog lica
i sjenu na zalutaloj stazi
majske ruže na tvoje ime me sjete
sanjam te u haljini od plavih cvjetova
grlimo se… toplo… dugo
na granici dvaju svjetova
Zašto te sanjam kad znam da nećeš više doći
samo se križevi u sumrak pružaju
kao nekad tvoje ruke
a ja dočekujem san svake noći
tako blizu .. a tako daleko
od roditeljske tople luke
Tad jutrom otvorim širom prozore
neka svjetlost u sobu uniđe
i tražim plave daleke obzore
možda na oblaku nekom
duša mi tvoja priđe..
Osjećate li kako se vrte svjetlosna kola
i otvaraju nam nove vidike?
Od prašnjavog zla i bola
otresaju svjetlosne okvire
da zablistaju neke nove slike
To Duša svijeta promatra iz visina
sve naše male … beznačajne živote
Simfoniju sklada
od koje drhte naša čula
i pleše
beskraj u nas širi
pjesmu ptica… nepregledna jata
u svjetlosnim strunama
nebeska otvara vrata
i cijeli svemir bruji
okićen cvjetovima od zlata
Osjećate li kako se vrte svjetlosna kola?
Kako se iz dubine ljubav porađa?
A duša ostaje nam gola
kao neka prevrnuta lađa
sa balastima pohlepe i mržnje
što valovi u dubine odnose
A blagoslov … poput rose
pada… na usne i oznojena čela
Kroz ponore svojih želja
oslonjeni na ego se spotičemo
I svjetla .. dajte svjetla..
Kao eho…u tamu vičemo!
Osjećate kako se svjetlosna kola vrte
Kako se kroz tamu nižu
Kako rane naše u naramak prte
Kako plami ljubavi nas stižu?
U vrtlogu životnog vretena
ispremiješale se sjene
junaci iz davnih priča
zasjajile oštrice željeznih mačeva
oživjele stare bajke
i krenule potjere i hajke
Narcis me zagrlio nijemo
lopoče ugledala sam
na vodi vremena
pognula sam
blatnjava ramena
Jedino su mjesto
promijenile zvijezde
daleki san
il tiha slutnja
izgubljeni jahač
mahnuo mi na odlasku
na njemu zlatna kruna
kroz hodnike vremena
sjala je blijeda luna
vjetar je mrsio kose djeva
a pjesnik je pisao perom
čudna neka ljubavna slova
u kući
bez prozora i krova
u letu gavrana
što se smirio
ponad pustog gnijezda
putuje li to
moja duša
iz prošlosti
do dalekih zvijezda?
U vrtlogu životnog vretena
ispisuje daleke jeke
zarobljena
između dva vremena
sluti korake
kraj presahle vode
i prašnjavu cestu
bez putokaza i znaka
kraj napuštenog gnijezda rode
Stoljeća preda mnom lete
rišuć lica i oblike
tuđa sjećanja… tuđe slike
životno se vreteno
bjesomučno vrti
mnoštvo rođenja…
i mnoštvo smrti
a onda sve staje
u jednom trenu
kao da je tišina
obrisala stakla
i ugasila vatre
nadomak pakla
samo se tihi pjev čuje
sirene
što izranja iz morskih pjena
i krik orla
što slobodan lijeće
u visine ..
iznad surih stijena
Bacit cu pjesme u vjetar
pa nek ih prostranstvima nosi
stihovi tad ce se plesti
u djecjoj raspletenoj kosi
s maslackom nek poljima lete
raspjevane te pjesme moje
i sjetno nek srce mi sjete
na nebo i dugine boje
zazelenjet ce se stihovi
u vlatima trave
pozlatit ce rijeci i sunce
leptiri na cvijet kad ih stave
u rumenom sutonu nekom
nad zaspalom modrom rijekom
kao pokidane zastave
neka vijore
a zorom nek mirno otplove
sa strujom u beskrajno more...
Sa jesenjim liscem nek suste
na putu zalutalog sanjara
i za njim suzu nek puste
kad ponovi prica se stara
bacit cu pjesme u vjetar
pa neka nastane oluja
i gromovi...vatrene strijele
utisat ce pjesmu slavuja
a kad se sve smiri
i padnu hladne kise
iz trave,eno,stih viri
pod snijegom...
i s ljubicicom ...mirise
